Mišanca

Mišanca

Pozdrav ekipa! Kak ste mi kaj?

Ja sam luda i nezaboravna, vidjet ćete, svašta mi je prolazilo kroz ovu moju ludaru, al ne bojte se, pripremila sam vam, kao i obično, poučno-poticajnu po(r)uku za kraj!

Da krenemo…

#Kronike

Plavi su i dalje Inn, Crveni na velikoj prekretnici dobivanja novog Velikog Vođe, jedan potpuno nevidoviti Milan se opasno preračunao tako da mu ni suradnja s vragom više ne može pomoć, a čovjek s dva imena izrugivan je zbog svojih bujnih bradavica…

(Znati nešto više o gore navedenome može uzrokovati teže zdravstvene probleme pa tako samo ostanem na naslovima.)

Poneki naslovi me ipak povuku da ih kliknem. Kao npr. priča o Blanki. Osim što je nevjerojatna kao cjelina, zainteresirala me osobno jer ionako već neko vrijeme želim pisati o jednoj temi – licemjerju našem svagdašnjem.

Osim šjora iz Jutarnjeg koji je začeo (valjda) tu temu, pojavili su se i određeni novinari istomišljenici pa na račun toga željeli ostvariti nekakve targete, ili što već… !?

#Propovijed

Zaboljeli ste me vi mali ljudi čiji je duh toliko bijedan da nečiji osobni odabir pokušavate karikirati i ismijavati, umanjivati nečiju slobodu govora svojom dernjavom, s potpuno krivim ciljem. Nažalost, pozornica je vaša.

Zaboljelo me što svoju propovjedaonicu ne koristite dajući pozitivne primjere i čineći ovaj svijet malo boljim.

Zabolio me taj tipični vječni hrvatski jal.

Ne razumijem kakvo zadovoljstvo čini takvo poslanje? Bavljenje takvim temama? Ajde da budem korektnija, bavljenje takvim temama na tom mjestu? Ako ste već sami toliko zakinuti, nemojte to potencirati ovom uskogrudnom sredinom, dovoljno smo glupi da nasjednemo.

Zašto njezine riječi toliko bole, zašto su njena vjerovanja toliko kriva? Može li prosječan čovjek uopće razumjeti odricanje i silinu emocija koju profesionalni sportaš proživi u svojoj “kratkoj” karijeri da bi uopće mogao (pro)suditi?

Jasna mi je odbojnost ljudi prema određenim institucijama, ali i da se nađe pojedinac koji crpi snagu ma iz najobičnijeg običnog hladnog mrtvog kamena, što je loše u tome ako to njemu čini dobro?

Očito svatko ima svoju hranu i očito se može potvrditi – ono si što jedeš.

#Riganje

Jako smo liberalni na svim mogućim poljima, ali i najmanji iskorak od prosjeka odmah ćemo osuditi.

Imamo slobodu govora, a koristimo ju potpuno krivo.

Kada nekoga treba popljuvati, prvi smo. Kada nekoga treba pohvaliti, nestane nam traga. Tuđi uspjesi ili trenuci nas bole jer nisu naši. Malo dajemo, a puno tražimo. Čistimo ispred svačijih pragova, osim ispred vlastitoga. Smatramo se vjernicima, a misli su nam plitke. Svi znamo sve o svemu i jedino je naše mišljenje ispravno. Tipkamo po mobitelima u svako doba dana i noći i očekujemo da nam djeca sutra budu društvena bića. Znamo koliko je teško biti roditelj, ali svaku ćemo roditeljsku slabost sa zadovoljstvom mi prvi nagaziti. Itd. Itd.

Ovo je samo kap u moru primjera, iz različitih sfera života, onoga što ja smatram licemjerjem. Ako se mene pita, uzrok tomu je cijeli niz slojeva društva/pojedinaca koji ne znaju pronaći zadovoljstvo u malim stvarima, društva/pojedinaca koji ne shvaćaju bit života, društva/pojedinaca koji su zakinuti iskoristiti vlastiti potencijal i dati najbolje od sebe (ili dati imalo dobrog od sebe)…

A tako malo je potrebno…

I vrlo je jednostavno objašnjivo!

#Magična formula

Svi mi u sebi nosimo nekakvu energiju. Znamo da je energija nešto što se ne može potrošiti, ali može mijenjati svoj oblik. Ubacimo li malo matematike dolazimo do proste formule da 1 pozitivna energija plus još 1 pozitivna energija daju 2 pozitivne energije. Kemičari bi to mogli, na primjer, definirati pozitivnom lančanom reakcijom. Fizičari možda drugim zakonom termodinamike.

Hoću reći, teorija, dakle, postoji. A gdje smo s praksom?

Jedna lijepa riječ uzrokuje osmijeh. Jedan osmijeh izaziva drugi osmijeh. Jedna pohvala hrani dušu. Jedna nahranjena duša zrači. Jedan oprost otvara novi put. Jedan uspjeh inspirira drugi. Jedan suosjećajan pogled liječi… I tako u nedogled. Ne treba puno, samo je bitno početi. Od sebe. A svi prirodni zakoni odradit će svoje.

Zato bih vam sada iz svoje aktualne kolekcije pozitivnih misli izdvojila neke meni najbitnije – prije par dana na svijet mi je došao jedan mali-veliki mrgud Patrik (Majo, naklon do poda!!!), saznala sam da jedna brbljava Kaja uskoro više neće biti jedinica (buahahahaha), jedno MaMagare priprema svoju prvu izložbu (Ček, ček…!?!?!), a jedna Ivana je istrčala svoju prvu timsku utrku (Molim!?!?!?!). I zamislite sreće, najslabija karika tima, a završila na postolju!

Zahvalna i ponosna. Život pun. Srce na mjestu. Glava zdrava.

Najvažnije od svega… Ako sam i u jednom od vas svojim primjerima i svojim filozofiranjima izazvala osmijeh ili dobru vibru, proslijedi ju. Lančano…

Ne zaboravite – malo je veliko!!!!

P.S. puno ljubavi svim hejterima, uz iskrene želje da evoluiraju makar u mrgude.

Shares 18