O pimpekima u javnosti

naked boy in bathtub relaxing his testis

Imam hrpu ovakvih fotki. S pimpekima. Malim pimpačima.

I sve su redom preeesmiješne.

I sve su redom iste onakve kakve i svi drugi imaju doma. Manje ili veće. Ovaj, više.

I baš ništa u njima nije ni čudno niti neprimjereno.

Ipak, kao neka bojazan da postoje neki bolesni ljudi koje ovakve stvari gledaju potpuno drugačijim očima sprječava te/me/nas da i ovakve fotke budu podijeljene.  S pozitivnim ljudima, koji će ih gledati baš onakvim istim tvojim očima.

Ne videći ništa tajno u njima. Ništa neprirodno. Ništa pretjerano. Samo divno u svoj svojoj najraskošnijoj intimi. Malo, a kao veliko.

I zašto onda, zašto bježati od toga?

Čega se bojim? Što je to tako opasno? Uostalom, nije li korisnije/djelotvornije širiti dobru vibru nego bježati od loše?

Po meni ovakve fotke mogu jedino to – odaslati j… dobru vibru. Ogoljenu i iskrenu.

Zapravo, ako ćemo brutalno… pedofili su uvijek postojali i uvijek će postojati. Obraniti se, vjerojatno, nikad u potpunosti ni ne možemo. Štoviše, obzirom da postoje roditelji koji su kadri (ovako bi moja mama rekla) SVOJEM vlastitom djetetu učiniti nešto po tom pitanju, rat je već nažalost izgubljen.

Ipak, nekako se nadam… dok god samo gledaju, tko god!, dobro je. Nek radi u svojoj glavi što god hoće. Svi mi imamo svoje poremećenosti, to je sigurno.

U ovoj priči… Samo nek ne dira.

Samo NE DIRAJ!

Ne bježimo, suočimo se.

Shares 0