Dani Ponosa 2018. / Doček vatrenih / Bijeli ponedjeljak

Ovo je priča o jednom nevjerojatnom događaju kojeg smo imali čast uprizoriti pred vlastitim očima, osjetiti na vlastitim kožnim pupoljcima. Ovo je priča o ludoj meni i mojoj nevjerojatnoj protekloj godini, jednoj od najtežih u životu, jednoj i od najljepših.

Krenula je hrabro i neustrašivo no vrlo brzo uletjela u borbe koje je izgubila. Borila se sa samom sobom i s drugima, nije se dala. Nastavljajući na poljuljanim nogama, došla je do ruba, spotaknula se i upala u ponor do dna. Samoga dna dna.

Snažno je tresnula, a zidina koju je cijeli život gradila oko sebe počela se raspadati. Po prvi put u životu. Hvala ti, Bože.

U vrijeme svjetskog prvenstva klinci su bili na moru, ja sam bila sama, u potpunoj slobodi. Došla sam sebi. Udahnula sam. Naspavala sam se. Tišinila sam. Hodala sam po gradu, upijala tu bujicu lude energije, vrtloga života.

Moje godinama skupljane kockice, nasumce ubacivane u vjedro zvano život, u tom su se trenutku posložile u pobjedničke boje. Ona je napokon mogla vidjeti. Bilo je ljeto. Bilo je svjetlo. Bilo je sve. Novi početak. Nova ja. Sretna, iznutra, sama sa sobom. Opažala sam male stvari, mala čuda, plakala sam, grlila sam. Trčala sam, istraživala prošlost, vidjela se tuđim očima, tražila se u ljudima koji me okružuju, rješavala se, čula pjesme, zaustavljala, bila u ‘trenutku sada’, osjećala ništa više nego dubinsku zahvalnost, onu najnajskromniju, unutarnje zadovoljstvo. Gledala sam, otvorena.

Nakon godina sljepila moje se se saće čiste, a svjetlo prodire kroz sve više rupica. Nakon godina lutanja, napokon sam se vratila sebi, počela brinuti o svome unutarnjem vrtu. Nikad nije kasno prizemljiti. Osjećaj je na granici ludila.

Djeca su u cijeloj priči cijela knjiga za sebe. Djeca su tu da vrate stostruko. Moje ogledalo. U najgore vrijeme mene imali smo očajan odnos pun svađa i grižnje savjesti. Jutrima smo doručkovali gorke knedle. U najgore vrijeme mene, vikende koje smo tako jedva čekali kvarili smo mojom nervozom. U najgore vrijeme mene, preživljavali smo. A onda je muti nadošla. Otada samo cveta cveće u naše preduzeće. I to kakvo cveće. Dječja plastičnost, empatija, budnost. Do suza.

To sam ljeto bila toliko sretna jer je moj napaćeni, a priglupi, nesvjesni, nezadovoljni, ograničeni narod napokon disao kao jedno, bio kao jedno. Napokon je ta enegija bila ona zdrava energija, ona koja te diže, daje ti snagu, baca u visine. Napokon nitko nije bio kriv. Napokon su nam usta bila puna hvale. Smiješili smo se jedni drugima, pjevali smo, grlili se, dijelili, voljeli. Nije postojalo moje ni tvoje. U moru nepoznatih, nije bilo stranca. Baš tako sam se osjećala i sama sa sobom.

Vrućina, milijun stupnjeva, izmjenjuju se sva godišnja doba. Moja domovina. Nije u šoldima sve neka te tu kraj mene. Poljubi zemlju po kojoj hodaš ona ti ništa nije kriva. Ne silazi ti s misli. Buka. Helikopteri. Luđaci po krovovima. Iznemoglost. Izgladnjelost. Cjelodnevno probijanje kroz svu tu silinu mase, raje, dobrih ljudi u dobrim vibracijama. Probijanje svih jebenih rokova i granica, u rangu Ivaniševićevog Wimbledona. Ali nevjerojatno bratstvo i jedinstvo u neiskrivljenom značenju tih riječi. Nisam vidjela, čula ni osjetila ništa drugo.

Ovaj narod nije normalan. Nisam ni ja.

Još jednom hvala dragom Zlatku i njegovim sinovima koji su nam vlastitim primjerom pokazali da su čuda moguća. Kada si zdrav sam sa sobom, kada marljivo radiš, kada ne odustaješ od cilja, kada ustraješ na kakvom god putu bio, zahvalan za svako iskustvo koje te dotaklo.

Ona mi ništa nije kriva. Sreća je u meni. Snaga je u mojim rukama.

Idem.

Trčim.

 

35 Shares

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.