Urbana Toskana

Tri dana Toscane, tri dana lutanja, tri dana bez djece, nakon tri duge (i kratke) godine…

Putovanja su svakako najbolji način širenja vidika i stvaranja iskustava. Putovanja su nešto što volim. Rado bih puno i više putovala, ali ne mogu. Imamo dvoje male djece pa putujemo rijetko.  Zato su nam  ti rijetki trenuci itekako dragocjeni.

Kako smo se proveli i što smo novoga naučili?

#espresso machiato

U zemlji tradicijski vezanoj za napitak koji se zove “espresso” nismo nabasali skoro ni na jedan loše pripravljeni espresso. Espresso machiato, come si dice in Italia, ilitiga po našku kratka kava s mlijekom, baš je ono što želim piti i što sama smatram „kavom“. Finom. A bilo ih je.

Nažalost nismo baš uspjeli uživati u punom smislu, što će reći – opustit se na terasi i ispijati neko vrijeme kavicu. Jer tamo se kava na šanku srkne, a prethodno spomenute terase namijenjene su nekim profinjenijim stvarima, ispijanju vina, finoj klopi i slično. Konobare nikako ne bih mogla pohvaliti, niti su pretjerano simpatični niti voljni raditi. Realno puno više pričaju i raspravljaju nego uistinu rade.

Zanimljivo je i to da te kvalitetno spravljene kave tamo koštaju jeftinije od kave u kvartovskoj birtiji ovdje. I ne, oni ne naplaćuju espresso macchiato po cijeni velike kave s mlijekom. Ali da, desi se da ti naplate 3kn čašu vode. Za razliku od hrvatske načičkanosti, ovdje su kafići malo rjeđa pojava, u manjim mjestima gotovo i ne postoje. Zamislimo na trenutak koliko oni time imaju prilike bolje koristiti vrijeme i pritom ne uludo trošiti (teško) stečeni novac!?

#gdje smo bili što smo vidjeli

Kako do zadnjeg trenutka nismo ni znali idemo li ili ne, tako se, netipično za naša putovanja, nismo uspjeli povijesno-kulturološki niti pripremiti. Išli smo prazne glave, vodili se za instinktom i promatrali.

Krenuli smo iz Zagreba i pičili do Firenze, koja nas, moramo priznati, i nije zavela. Ne možemo prosuditi jesmo li ju uopće na pravi način doživjeli jer smo prije toga dosta energije izgubili na besciljno lutanje u potrazi za besplatnim parkiralištem na „nekom brdu“. Kad smo ga konačno našli, skužili smo da je bilo na dijametralno suprotnoj strani od one po kojoj smo se mi vrtjeli. Umorni od svega, na koncu (tj na početku) smo ipak našli super besplatan parking, na vidikovcu, 10 min od centra.

Ulice Firenze, a i ostalih gradića kojima smo hodali izgledaju ovako nekako…

Na ulica ima i dosta Timovih građevina, turista od po svukuda (pa čak i od Hrvacka), pristojnih domaćih crnaca koji prodaju selfi stikove, a poneki i Rolexe i druge skupe satove. Upicanjeni i do u detalja stilizirani karabinjeri (čitaj s talijanskim naglaskom!) elegantno prešetavaju ulicama, domaći se voze starim old school biciklima, od motora najbolje prolazi piaggio, od auta fićo ili slični talijanski isprdci. Ljeta gospodnjega 2016. pojavio se novi stil europskih turističkih središta, naoružana vojska i suočavanje s mitraljezima na metar od tebe. Kao, normalno je to. Sve 5. Ništa čudno. !?!

 

Noćili smo malo dalje od Firenze, i to noćili jako dobro. Na kraljevski visokom krevetu s preudobnim madracem i dekor zavjesama, u potpunom mraku i potpunoj tišini. To nam je baš trebalo jer smo idućeg dana planirali dugačku turu. U konačnici se sastojala od – Vinci, Certaldo Alto, Siena, San Gimignano.

Iako smješteni na brdašcima, život se na tvrđavama starih gradova najnormalnije odvija. Tamo bake žive, maskirana djeca marširaju, žive restorani, radionice kuhanja, kafići, pa čak postoje i bankomati. Tim uskim uličicama i malim trgićima automobili najnormalnije prometuju, a na najneobičnijim mjestima nađe se i koji semafor.

Naša najjužnija točka putovanja, Siena, definitivno nam je najbolje sjela. Praćeni parking srećom, uboli smo opet skroz dobro, besplatno mjesto. Bili smo siti i napiti, nebo je bilo savršeno, atmosfera mladenačka. A imali smo što i vidjeti – piazze, duomove, tornjeve, opere i muzeje, ali i nekoliko second hand shopova, s ludom ponudom odjeće i obuće, naočala i svega da ti srce pukne. Jer je sve skupo u pm.

Scene iz San Gimignana, u koji smo svratili na putu prema drugom noćilištu dotaknute su u drugim poglavljima ove ispovijesti, a za treći, i bogu hvala, posljednji dan našeg kratkog bijega, ostavili smo Pisu i Luccu.

Pisa, je, zbog svog Kosog tornja, fantastična u pravljenju budala od sebe. Znači, kad si tamo, moraš napravit onu fotku kad kao želiš ostvarit neki kontakt s tornjem u pozadini. Ipak, izgledajući kao žestoki debili, ljudi pritom znaju biti iznimno kreativni u svojim zamislima i realizacijama.

Lucca je simpa gradić koji ima toranj, ali nije kos, no osim tog nedostatka, nudi puno više od Pise. Moj hajlajt trenutak iz kategorije #toscana hajlajt doživjela sam na Piazzi dell’Anfiteatro, netipičnom amfiteatru, preuređenom u niz zgradica koje okružuju mali trg.

# muž

Obzirom da Muž i ja baš u posljednje vrijeme, tipa posljednjih tisuću godina, nismo baš imali prilike biti solo pa čak ni toliko komunicirati jer uvijek postoji netko prioritetniji, mučile su me tipične ženske brige… Kako će to izgledati!? Hoćemo li imati o čemu pričati? Hoćemo li se morati isponova upoznavati? Tko je on? Tko sam uopće ja? Itd.

Naravno da to sve skupa nije imalo veze sa zdravim razumom, a Muž je bio zvijezda večeri tj. zvijezda ova tri dana.

On je inače na putovanjima poznat po tome što se savršeno snalazi na kojem god jeziku treba i na kojem god mjestu se našao, a na forumu ima i hrpu prijatelja koji mu prenesu sve potrebne informacije. Kao i obično, jedva je i znao gdje idemo no to ga nije smelo da bude genijalan turistički vodič. Ovoga puta briljirao je poznavajući srednjovjekovne metode i tehnike gradnje, smišljao (a i realizirao) super foto uratke, a u poglavlju o suvenirima, #suveniri, učinio nešto nevjerojatno! Pročitajte! 😀

#suveniri

Mrzim taj dio sa suvenirima. Mrzim birati suvenire, mrzim smišljati kome, što, zašto… birati na silu, na brzinu, samo da doneseš nešto. Ipak, kad vidim nešto što me oduševi, ne dvojim potrošiti tih 10,20,…50 novaca viška. (oni koji me znaju, prepoznat će djelomičnu laž u ovoj zadnjoj rečenici, jer ja: a. i kad sam 100% odlučna, neodlučna sam, b. teško se rastajem s novacima.)

U toj situaciji najpametnije mi se čini kupiti suvenire jedino svojoj djeci (ono više iz grižnje savjesti). A i tome malo porazmislimo. Ipak, u San Gimignanu smo, nakon obostrano neodlučno-moralnog preispitivanja donijeti im nešto ili ne, ipak prevagnuli na – da.  Naišli smo na savršeni srednjovjekovni dućan, opskrbljen svim mogućim viteškim oružjem, alatima i pomagalima. Za oko nam je odmah zapeo samostrel za Tvrtka i metalna sjekirica za Vilija. No, ipak dovoljno odrasli i odgovorni roditelji, odlučili smo se na soft varijante, luk i strijelu i drveni pištolj na kuhinjske gumice za našeg četverogodišnjeg i dvogodišnjeg anđelčića.

Muž, kojeg sam u odjeljku posvećenom njemu proslijedila na ovaj odlomak, nam je (tj. mi je) poklonio stari, odbačeni prometni znak. Pitate se wtf!?

E pa vidite, ovako… netko si želi dijamante i biserne ogrlice, ali kako na ovom svijetu ima svakakvih čuda, tako postoje i budale koje se lože na prometne znakove. To sam oduvijek htjela imati… i evo…  trebalo je doklipsati do Pise da bismo ga našli. Da bi ga on ugledao. Da bi ga on odlučio ponijet. Može li romantičnije od toga!?

Svima ostalima, znanima i neznanima, ukoliko vam se svidi neka od ponuđenih fotki, toliko da biste ju htjeli imati na zidu, ormariću, komodi i sl., rado vam pošaljem! Bezz zezze.

Toliko za sada… U idućem nastavku o modi, sladoledu, filmskim scenama, nacionalizmu… Naravno, popraćeno fohohohotkama!

🙂

Shares 43