Urbana Toskana #2

#toscana hajlajt

Muž je cijelo vrijeme čekao trenutak kada će virnuti iza ugla i ugledati WOW. To je doživio s Kosim tornjem u Pisi. Moje WOW iznenađenje iza ugla i Toscana hajlajt su trgići (piazze i pjacalice), otvoreni, iza ugla, zatvoreni, svakakvi, s kojih dopiru zvuci žive muzike, saksofona, violončela, kitarre… onih profinjenih zvukova koji takvom ambijentu tako savršeno pristaju.

Našim dalmatinskim bi gradićima takvo nešto još i više pristajalo. Za razliku od jutub treša koji drma.

#gelato

Povezanost sa đelatom i brojne đelaterije ne bih nikad povezivala s Italijom. To je bio novi moment za mene. Koliko smo shvatili, postoji cijela ta neka kultura jedenja sladoleda. Da, jedenja. Jer oni sladolede u kornetima jedu žlicama. „Sladoledarne“ su gotovo na svakom koraku, uređene nema kako nisu i nema što ne nude. Ponegdje se slatkač ne vadi žlicom nego malenom špahtlom. Ponegdje se ne naplaćuje po kugli nego po veličini korneta. Ponegdje čak postoje brojevi za red (koji čekaš dobrih pola sata i više) da dobiješ pred tobom pripremani organic-bio-ovo-ono sladoled. Čuda!

#filmske scene

Kraj druge dionice puta malo se zakomplicirao, vozili smo po debeloj mrakači, „lagano“ krepani. Vodila nas je teta iz đipiesa, al nije bila apdejtana pa nije ni znala za ljetnu sezonu masovnih radova na cestama. Nadomak 2 km od do odredišta naišli smo na neko preusmjeravanje, odabrali krivi smjer i produžili si udaljenost za dobrih 15ak i više km.

Da bi priča bila još pikantnija, po putu se našla i pruga. Tj. rampa. Spuštena, jel.

Misliš zar još i vlak, al ugasiš auto i čekaš da prođe, nadaš se da će skoro. Čuješ ga u daljini, sav sretan jer dolazi. Olakšavajuće bezbrižni trenutak naprasno se prekida i nalaziš se oči u oči s njegovim svjetlima koja idu ravno na tebe. Fuuuuuuuuuuuu (ovo je kao zvuk vlaka koji juri).

Ono što kažu, proleti ti život ispred očiju. Nije nam baš ipak stigao proletjet život, al onih par pitanja – koji klinac sad, jel to to od života, a što s djecom!?

Brutalno. Horor film. Likovi sagrade prugu koja ide paralelno sa fakin cestom!?!?! Sve pohvale! Šok i nevjerica.

Srećom, dan ipak završava smijehom. Naša draga frendica iz đipiesa dovela nas je ravno pred kuću, a mi smo, iz nekih nama znanih razloga, zabrijali da to nije to. Ko za inat, u toj selendari bez igdje ikoga, njih se troje našlo pričati baš nasuprot našeg odredišta. Odigrala se tipična glup i gluplji scena, pitali smo ih gdje je broj 45, oni su rekli da smo u dobroj ulici i da samo nastavimo naprijed. No oni glupi, a i mi još gluplji, ne pogledasmo brojeve s obje strane ulice. Mi glupi nastavili smo se voziti dok nismo shvatili da vozimo u krivom smjeru, a oni gluplji okrenuli su glavu i vidjeli da je broj 45 baš na onom mjestu na kojem smo se mi zaustavili, baš nasuprot onog mjesta na kojem su oni stajali. Vraćamo se, a lik nam mudro gestikulira gdje nam je odredište. Riječi nisu bile potrebne za uzajamni osjećaj gluposti koju smo iscenirali.

 #moda

Ne, ovdje se ipak ne radi i talijanskoj modi, premda bih mogla do u preksutra pisati o scarpama, međutim ovdje je riječ o onoj usklađenoj obitelji s fotki… ne trebam ni posebno opisivat kojoj obitelj jer je valjda jedina obitelj na fotkama, a i bit će vam dovoljno kad vam kažem da sam to fotkala da bih mogla konstatirati – ovako nešto može samo Švaba da si priušti!

Osim te fotke postoji još jedan zupa moment s njima koji sam još slučajno popratila. Desio se na trgiću malo poviše. Uzeli su si đelato, pretpostavljam da su ga kupili u đelateriji s najboljim proglašenim toscanskim đelatom 2015. i dogodila se ona scena kad je dijete – dijete.

Znate onu scenu kad klinke sjede u tim svojim haljinicama i nešto rade (tipa ližu đelato, kopaju nos, stavljaju prste u usta i sl.) i potpuno su zaboravljene da imaju obučeno to što imaju obučeno i lijepo im i gaće i sve na izvolte? E pa ova klinka mi je priuštila taj jedan od momenata djetinjstva. Krepala sam od smijeha jer sam ga imala i ja (imali smo i svi valjda!?), samo što sam ja imala sreću pa su me tako uspjeli i slikat. Ahhh… Blažen bio (nesvjesni) dječji um…

#mi hrvati

Rijetko smo nailazili na našu braću Hrvate. Jedne u pitoresknom tzv. srednjovjekovnom Manhattanu, gradiću San Gimignanu, u restoranu na rubovima zidina s kojih se pruža pogled na tipičnu toskansku dolinu. Načuli smo da bi mogli biti naši no nismo mogli biti sigurni, sve dok… njoj nije serviran naručeni pom-fri.  Sve naše nedoumice bile su raskrčene.

Nismo im se javili.

Druge smo sreli sjevernije, u Pisi. Dalmatince. Kafić. Terasa. Pogled na Kosi toranj. Free wi fi. I stolić do njihovog. Heh.

Ma nisu oni bili loši, mi smo bili loši, ali nikako nam to jutro nije bio đir biti zaglušen njihovim glasnim raspravama. Rekli smo – e nećeš razbojniče! Iz jednog pogleda, da prostite, odjebali smo od stola i otišli u birtiju do.

Lijepo je bilo što smo Muž i ja osjetili jednaki poriv napustiti naš stol, al isto nas je bilo malo sram kako smo se pederski ponijeli. Mogli smo im se bar javit – e bok, mi smo naši, a sad idemo što dalje od vas.

Kao što piše, #mihrvati.

#wi fi

Dakle, wi-fi.

Kad odemo van, putujemo obično bez djece, tako da… i da nam ne treba, treba nam. Wi-fi. Možemo teoretski i roamat (po iznimno povoljnim cijenama), a možemo i for free razgovarat tipa Fejstajmom.

Moram priznati da mi nakon Islanda više ništa nije čudno, ali da se ne mogu pomiriti s tim, ne mogu. Čisto za info, Island je zemlja u kojoj gospodarstvo prilično prihoduje na temelju IT industrije, i ni na kraj pameti nam nije bilo da bi tamo postojanje i dostupnost wi-fi-ja uopće bila upitna. A bila je i često i mnogo. Ovim putem želim uputiti javnu poruku svim vama naprednim zemljama s nazadnom ponudom wifija  – F.U.!

#the end

Nakon povratka s našeg trodnevnog bijega, dočekali su nas s upalom uha i još s po nekoliko dijagnoza. Jupijeeee. No… Kako se ono kaže? Svugdje je lijepo, al doma je najljepše?

Ili, kao što piše na zadnjoj fotki –  family are everything…

 ♥

Shares 9