Mrvica

Oko podneva je zakričao. U predvorje jeseni. Mamina mrvica. Bio je to carski izlazak.

Napravio se obilježen jednim znakom kako bi svima bilo jasno da je upravo on taj – prvi, Nasljednik. Nasljednik Mrvica. Ekstra teška kategorija iliti prema evidenciji otpusnog pisma – neonatus hypertrophicus.

Ovaj infantus gigantus javljao se mami lijevim krošeom za dobro jutro, i donjim aperkatom prilikom svakog maminog obroka, željan hranidbenog soka pupčane vrpce. Da slučajno ne bi ostao zaboravljen.

A sada? I dalje zijeva jako, proizvodeći onaj poznati uzdah – uh, teško mi je… Rasteže se i bacaka po krevetiću, voli slušati mamu, voli kad mu mama pjeva, a voli i kad mu mama mazi rukicu da zaspi. A tata to sve voli promatrati iz prikrajka i bilježiti za uspomenu za zauvijek.

Al nije se za šaliti s Mrvicom. Jer ovaj čovo već skoro pola godine spava sam u svom krevetiću, u svojoj sobici, a to je duplo više od njegovog cijelog života! Pa ti sad to izračunaj! Ja sam se bome izgubila…

Voli tatinu mamu, a voli i maminu mamu, jednu živopisnu ženu koja ga često sama od sebe nunuška. Zabava i ludiranje težak su teret koji ujo spremno prihvaća. Kad mu se jedna teta zaželi slatkih pilića, svrati do njega, a druga teta jedva čeka ljeto i mini-picigin u dvoje.

Za Mrvicu vrijedi – nikad nije prerano stoga je poprilično ozbiljno shvatio važnost nastavljanja obiteljske tradicije. Čim je ovladao svojim pokretima, primio se uredskog posla i već na kraju prvog radnog dana dva je slova pročitao, a tri računa progutao. Dida naprosto uživa jer zna da na mladima svijet ostaje!

A drugi dida… drugi dida je nekoć bio prva faca u susjednoj državi.

Tko zna kojim će putem ovaj malac krenuti, ali jedno je sigurno – jednom šef, uvijek šef.

Don Vito.