Na zimu 2019. dobro sam se osjećala sa sobom pa mi je i skijanje 2019. bilo jedno od najluđih događaja u životu. Ludo dobrih. Ludo nevjerojatnih.
Netom nakon što smo se ujutro pred polazak, u zadnji čas, sjetili da (osim enormnih količina hrane i toalet papira) treba uzeti i dokumente, shvatili smo, sasvim slučajno, da je T dokument još na ljeto prestao biti važeć. Nas smo se dvoje pogledali, naglo problijedjeli, noge su nam se oduzele, a u trbuhu počelo pripremati teško sranje.
Što sada?
Ipak, odlučili smo furat pozitivu i app stav. Objasnili smo T ako ga ne puste preko granice neka samo počne plakat. S tom iritacijom teško bi se nosili – tako da nam je prolazak svakako bio suđen. Ipak, sve je proteklo čudesno mirno i glatko. Bilo je preočito da netko ili nešto ne dopušta da nas išta smete. Ušli smo u Sloveniju, za sve ostalo nam se frigalo. Vrištanje. Urlikanje. Pobjeda.
Klinci su fantastično skijali, mi smo se nabordali koliko nam nije palo napamet da ćemo uspjeti. Bili smo na noćnom skijanju s derištem od nepunih 7 godina, švercali se, smrzli se na sjedežnici dok je nestalo struje, preživjeli ludu mećavu, bordali po dubokom, kupovali jugend karte, razbijali tvrdo kuhana jaja i grickali hrenovke iz vlastitog aranžmana na sunčanoj terasi restorana, smijali se, uživali, pjevali.
Vožnje gondolama uvijek su bile konfuzne jer panika je, trebaš izvaditi svoje skije, s još sedmero njih oko tebe koji se jednako grčevito bore protiv beskonačnog užeta gondole. Kad se s tobom u gondoli vozi mama slabijeg vida i dvoje male djece, njihove skije, štapovi, ruksak itd., onda se desi da ostaneš bez jedne skije. Ali kad ti je na skijanju ludo i nezaboravno, onda se ostatak tvoje ekipe ukrca, od svih gondola tamo, baš u tu tvoju gondolu i nađe tvoju izgubljenu skiju. Da, to se dešava u američkim filmovima, ali evo dešava se i u stvarnom svijetu hrvatskih seljačina.
Naš profesor je nosio knjigu iz školske knjižnice koju je brže bolje primao u ruke čim bi se skinuo iz ski odijela. Gregov dnevnik, Ljetna žega. Ni manje ni više.
Knjige se, ako niste znali, drže ispod jastuka pa je tako knjiga ostala nekom drugom Hrvatu koji će se tamo naći. Nek mu je sa srećom, a ja zahvaljujem što je baš tako bilo jer da nije ne bi ni dobili pregenijalno, ljubavno pismo od našeg neobičnog školskog knjižničara Zorana.
Vrijeme nije bilo ni blizu vremenu prošle godine, ali Bože moj, život nisu samo sunčana skijališta. Ponekad bude i hladno. I snježno. I mećavno. Vjetrovito. Vjetrovito da peče. Vjetrovito da nosi bord. Vjetorvito da ne možeš ni krenuti. Ja sam se samo smijala, vrištala i upijala. Puštala da me raspuše, ogoli do kosti. Fantazija.
Što se tiče pjevanja, s tom je pjesmom počelo u vrijeme Božića, a onda je postao hit skijanja (kasnije i hit godine! 😎😅). Dotični pjevač mi nije baš netko u čijim pjesmama inače uživam, al djeca su stalno pjevala, u glas, predano. Čuli smo ju previše puno puta. 😀
A kako to obično biva s djecom, štošta te nauče o tebi samome, puno puta prijeđeš svoje granice, promijeniš uvjerenja… i onda se u nekom trenutku u svom životu, sa suzom u oku i knedlom u grlu, dereš po vrhu planine – jel nan lipo reci je, imamo na svitu sve… Pjevaš baš onako kako jesi, zadnji, jedini sunčani dan tog skijanja 2019. Grašu. (!?!?!)
Ovako je to izgledalo, nas četvero na dvijetisućenešto metara.
p.s. isključila sam zvuk, nisam baš toliko hrabra – što zbog mog pjevanja što zbog, jel…!?!? 😃❤️
Ljubaaaaaaaaav. Život je lijep i glup!