U ono vrijeme
Kad sam se ja počinjala baviti fotografijom (tj dobila prvi dslr) tada su me privlačile neke čudnovate stvari i pojave koje uočim, likove, oblike, prikaze…
Nisam bila pretjerano posvećena, imala sam ispod 30 godina i jebalo mi se živo za ceo svet i za ono što je bilo unutra. Hedonizam je bio aktualan.
Onda sam dobila djecu pa sam ponovo izvadila dslr i počela fotkat svoju djecu. Vidjela sam u tome smisao.
Onda sam počela plest svoju (današnju) fotografsku mrežu, a djeca su počela imati svoj smisao. Zbog kojeg sam ja opet malo odložila dslr na stranu i počela se baviti osobnim razvojem.
Jer djeca kao djeca odnosno majčinstvo kao majčinstvo donosi niz situacija koje nas dovode na mjesta na kojima se još nismo nalazili. Snalazi se druže.
Ja sam majka koja je, još u ono vrijeme, skoro da nije bilo interneta, 2012., koristila platnene pelene i listala čitajući kartice s napisanim riječima 3mjesečnom prvorođencu. Između ostalog.
Kad su se stvari zahuktale s dvoje male (muške) djece trebalo je kročiti svojim osobnim mamagarećim stazama. Naučiti razumijevati odnose, uzroke, posljedice, sebe.
Nismo imalo tipičnu obiteljsku priču. Muž je radio na terenu pa smo periode porodiljnog provodili kod njega na moru (sreća u nesreći – lokacije terena su bile top), ali je bilo i dugačkih perioda kada sam ja morala na posao, oni u vrtić, sama s njima, hendlaj sve, od 0 do 24, od jutra do sjutra. U takvim uvjetima vjerojatno sam morala i puno više raditi na sebi da nebi otišla u kurac od krivnje, nezadovoljstva, nerazumijevanja, raspada sistema.
U svom mukotrpnom (i nikad svršenom) procesu shvatila sam da to što prolazim i sama, proživljavam u svoja četiri zida, želim podijeliti s drugima, kroz njihovu priču, sada ujedinjena u fotografiji i znanjima i iskustvima iz osobnog razvoja.
Baš sam odabrala nišu, svaka mi čast.
Može li teže?
Znači znala sam što želim i znala sam da nisam još tamo gdje želim biti i nisam ono što mogu biti. Zato sam uvijek osjećala nesrazmjer između onoga što pričam/predstavljam i onoga o čemu se tu radi. Rijetki su bili koji su ušli u nit, prepoznavši moju unutarnju želju da fotografijama pomažem ljudima u razumijevanju sebe i svojih obiteljskih odnosa. Da moja fotografija bude terapija. Nisam još ni mogla jer nisam bila potpuna.
Tapkala sam godinama tražeći ono nešto što će biti savršena nadogradnja svemu što sam dosada prošla u životu i nekako sam se našla u sistemskim konstelacijama.
Također jedna jako zanimljiva niša. Može li luđe?
Eto tako. Nakon odrađena dva modula, neke stvari su jasnije. Neke otkrivene. Neke probijene.
Ono što je sada drugačije je što sam sada, u ovom trenutku, korak bliže onome čemu sam godinama išla. Nanjušila sam osjećaj. Više nije samo u glavi.
Sada konačno vidim smisao i u onim čudnovatim prizorima, oblicima i pojavama s početka priče.
Idem dalje pa ćemo zajedno po putu otkrivati.