Mitovi o obiteljskoj dokufotografiji iliti pokućnom fotkanju

Jesmo za malo razbijanja? Ne mislim sad na alkohol, drogu, stolice i sl., već razbijanje mitova.

Obiteljska dokufotografija…

Znam npr. kako vam zvuči MaMagare. Kao mama-gare. Što je to gare? Epa nije mama-gare nego mama magare, mama magarica, MaMagare. Ok?

Obiteljska pak dokufotografija nemam pojma kako vam zvuči, znam samo da sam to smislila pokušavajući dati što doslovniji prijevod definicije koju znam – documentary family photography.

U žargonu bismo ga mogli evo npr. zvati pokućno fotkanje. Mi se nađemo i provedemo 3-6h vašeg vremena, onako kako i gdje ga vi provodite i kako i gdje vi odlučite da se družimo.

Meni je jako žao što ja tada moram vas promatrati, ne zato što ja to ne volim, ja uživam u tome, ali žao mi je jer pretpostavljam da prosječnom čovjeku može biti malo teže prihvatiti da stranac uđe u njegov prostor i krene ga promatrat, pratit svaki pokret, dodir, nered u kuhinji i ‘djecu koja se ne vole fotkat’…

Možda se osim materijalne nelagode osjećate nelagodno i duhom, strepeći od nečijeg prosuđivanja, odmjeravanja, bojeći se možda vidjeti sebe? Možda mislite da nemate što pokazati. Vrti vam se po glavi što će tko misliti.

Još jedna nezgodna stvar (za mene) s (dokumentarnom) fotografijom što ju u potpunosti možeš doživjeti tek nakon nekog vremena, tek kad se odmakneš, tek kad je to nekad iza tebe. Tek tada shvatiš koliko ti znači. Koliko može značiti u teškim trenucima kad se rastaješ od nekoga, a koliko tek može značiti za sve one koji će doći nakon nas. Upravo mi je u glavu ušla scena stare babine kuće i njihovih portreta na zidu.

Razumijem. 

U pokućnom fotkanju se ne radi ni o komu ni o čemu osim samo o vama, sada. To je sve što vam ja želim pokazati. To je ta vrijednost, bez uljepšavanja i bez ikakvih predrasuda, u ovoj priči svi plivamo u istom smjeru, svi pričamo univerzalnim jezikom roditeljstva i obiteljskog života.

Često, jako često lunjamo izgubljeno šumom našeg života i potreban nam je netko sa strane samo da malo popravi tu mašnu na košulji, da nam kaže, u mom slučaju po-kaže. 

Kako ja vama, tako i vi meni.

Jedna moja divnost od prijateljice ovako je komentirala ovu fotku:

layered photo, mum feeding younger child not aware that older child is showing her but to her dad in the living room. opening perspectives

“Fascinantno mi je bilo što si mi dala uvid u taj paralelni svijet koji se događa oko mene, a kojeg nisam bila svjesna niti bih ga ikada mogla proživjeti da ga nisam vidjela na tvojoj fotki. Tvoje fotkanje nije samo dokumentiranje nečega što se desilo nego daješ širu sliku, drugu perspektivu, da mi je čak i moja “dosadna” svakodnevica izgledala super.”

Moj davni, prvi i jedini “slogan” koji sam smislila glasi… Let me reveal the art of your everyday.

Zar biste uistinu umjetnosti življenja leđa okrenuli? Propustili priliku vidjeti nove svjetove oko vas? 

Nema smisla. 

Nemate dovoljno dobre razloge. 

Termini su otvoreni i ograničeni, a jedan od njih može biti tvoja priča.

Za sve daljnje dogovore, kak se ono veli – može inbox? 😀

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.