U ovo doba, prije godinu dana završila sam prvi modul Plesne alkemije, intenzivnog 5-dnevnog (antistresnog) treninga pokretom i plesom. Trebala bih sada reći kako mi je bilo, ali tako nešto je teško prepričljivo pa se neću se ni pokušati truditi. Ovu priču može razumjeti samo netko tko je nešto slično prošao.
Ne mogu opisati riječima, ali mogu pokazati ovaj video, kad sam, prije godinu dana, koji dan nakon kraja radionice, šetala po nasipu sa svojim psom. Sunčan, prohladan dan. Promatrajući svijet oko sebe, nešto mi je bilo čudno sa mojom sjenom. To nije bila samo sjena.
To je bilo nešto nestvarno.
Prije par dana završila sam treći modul. Ovaj je bio na temu povjerenja.
Došla sam s namjerom totalnog puštanja i poniranja u najtamnije tamne dubine i izvlačenja života iz tog mrtvila.
Bilo je, uh!
Za zadnji dan smo dobile domaću zadaću napisat pjesmicu o povjerenju. Meni je već dan prije, nevezano za ovo, sijevnula ideja pisanja ljubavne pjesme Ivani, voditeljici, pa sam ju realizirala i podmetnula kao DZ.
Plakala sam pišući ju, plakala sam čitajući ju grupi.
Nije bilo baš lako al je zato bilo baš jako.
Hard core povjerenje, onako u mom stilu. Iz utrobe za one s dobrim želucem.
Mrzim tvoju alkemiju i sve što radimo tu. Mrzim tvoje znanje, iskustvo i osjećaj za ljude. Mrzim što imam tu sreću mrziti. Znaš što još mrzim? Mrzim što nas možeš promatrati! Svoje pleme divljih žena. Mrzim Lanu koja me i dovela ovdje. Mrzim Martinu koja je dosadna skoro kao ja, koju isto mrzim. Mrzim ovu grupu i svaku od vas. Što ste bile tu za sebe što ste bile tu za mene. Mrzim svaku vašu priču u kojoj sam se našla. Mrzim svaku svoju priču u kojoj sam se našla. Zapravo…. Baš ništa od svega toga ne mrzim. A najmanje mrzim što je gotovo. Jer u plesnoj alkemiji sve je DOBRO došlo. Draga Ivana, (zbog tebe) je Život lijep. Hvala ti. ♥️
Meni su ovakvi ‘izleti’ u neke druge svjetove moja stvarnost i često se zaboravim da nismo svi na istim valnim duljinama, da ne osjećamo svi isto. Dobro mi dođe kad osvijestim da se ne usudimo svi jednako i da je trebalo hrabrosti i još koječega da se pojavim i budem tamo, totalna.
Trebalo je meni hrabrosti i još koječega da zgrabim svojih 15 minuta i probam sama voditi jednu vježbu.
Trebalo je Lani hrabrosti i još koječega da odradi vježbu i dopusti mi sheranje njenog trenutka.
Ono što mi se bistri kroz ovakve doživljaje je fokus kuda i kako usmjeriti svoju (kreativnu) energiju, bez nepotrebnog rasipanja na one koji ne mogu doživjeti ono zbog čega ja pričam fotografije.
Obiteljska dokumentrana fotografija, baš kao i Plesna alkemija, nije za široke mase.
Ona je za intiman krug ljudi koji se usudi prepustiti.
Ljudi koji se ne boje novoga i neočekivanoga.
Ljudi koji kroz život idu s povjerenjem.
Ja sam samo tu da, baš kao i u Plesnoj alkemiji, dam cjelovitu sebe.
S punim povjerenjem, znam da će moj glas doći do onih kojima treba(m).
I da će nas, baš kao i u Plesnoj alkemiji, Život bogato nagraditi za uloženo.
Pripremi se za ples!
