Kažu planinarenje je dobro za djecu.
I za ljude. Obitelji.
A mi roditelji troje djece, još uvijek naivni. Na rubu, ali nedovoljno potrošeni.
Naša bilo kakva spremanja na ikakve izlete/puteve izgledaju tako da onda kada trebaš mir, fokus, koncentraciju da sve spremiš, pripremiš i bla, mi dobivamo kaos. Njih dvojica se redovno tuku, svađaju, love, vrište, plaču, ne sudjeluju, ne slušaju, ne doživljavaju. Tu onda postoji i Pavle koji zahtijeva svoje. A ti oko sebe napravi štit i ne dopusti da te ovaj vihor smeća uvuče u sebe.
Dan nakon što sam ugodno planinarila s odraslim ljudima, a dva dana nakon što sam kupila nove planinarske cipele, organizirala sam da očekivano neugodno planinarim sa svojom obitelji.
Vili – joj daj mama kupila si neke jadne cipele i sad mi moramo zbog toga planinarit!!!!
Tvrtko – mama platila si te cipele toliko novaca isto ko i one konce što si nakupovala (jedan nedavni period života sam imala opsesiju vezenja) i šta sad s tim – stoje u ormaru!!!
Opće nezadovoljstvo.
Kako smo se vozili do parkirališta tako se sve više oblačilo i kretalo puhati. Izašavši iz auta skužili smo da nismo ponijeli Pavlu nikakvu jaknu (o kapi da ne pričam), a ni 11godišnjoj bebi Tvrtku nismo naglasili da se prikladno obuče pa je mladi buntovnik, iako zadnjih 10ak dana kašlje, došao planinariti u običnoj pamučnoj majici. Bez potkošulje i bez ikakve jakne, dukse, ičega.
Pa niste mi rekli!!!!
Aha.
Eto pomračenja.
Nismo li rekli da idemo – PLANINARITI? To podrazumijeva obuci cipele nakon što ti se 18. put to ponovi i think no more!?
Iz mene su izašle sve moguće uvrede svijeta, došlo mi je da ga nokautiram u svemir nepovratno.
Bebu su naše riječi jako povrijedile pa je krenuo sam prema vrhu, odnosno od nas.
Dok smo se okrenuli, više nam nije bio u vidokrugu. On je jednostavno otišao. U tim situacijama ja želim da se izgubi, da se usere od straha, otišla bi kući, ostavila bi ga samog tamo nek se nosi sa svojom odlukom. Muž bi to isto, ali ipak ga više obuzme strah pa krene napetost. Vili širi paniku na najjače, a ja se pokušavam maksimalno fokusirat na Pavla, samo nam on još treba da krene.
Hrabru bebu uspijemo uloviti pogledom u daljini, pratimo ga, približavamo mu se. Onda muž vidi da je skrenuo u šumu, na potpuno krivi put. U njihovim glavama napetost još više raste, Vili još iritantnije i paničnije ljuto propovijeda kakvi smo mi to roditelji i anđeoski bojažljivo zaustavlja ljude jesu li vidjeli dečka u crnom da je tuda prošao.
Ivan se spušta za njim, čujem ga dere se iz kotline, doziva. Vili u niskom startu da se strovali do dna, režeći mu prijetim da slučajno ne mrda. Ugledam bjegunca, gospodin WANTED se vraća na stari put, ali vidi nas pa krene natrag prema autu. Koristim mobilne usluge da javim mužu novu geolokaciju.
Pavle i ja čekamo na mjestu dok su ga ova dvojica konačno ulovila.
Tada smo tek krenuli prema Japetiću, kao normalni ljudi, ali total nenormalni. Unakaženi.
Puhalo je i bilo prohladno, a mi neprikladno odjeveni tako da smo u domu na brzinu popili čaj i pojeli sendviče. Svi osim mladog buntovnika. Sendviča za njega nije bilo. A mi smo bili spremni na sve njegove scene. Nije ih više bilo.
Kažu planinarenje je dobro za djecu, za obitelj.
Još uvijek mi je mučno kad se sjetim.
P.s. Lokacija parkirališta za super stazu do Japetića na kojoj možete ugodno/neugodno planinariti s vašim anđelima: https://maps.app.goo.gl/BwJq4Uz4zVVcLb587