Nedavno sam unutar kratkog vremena, od jednog od mojih dječaka dobila dvije bolno istinite papirnate uspomene, jednu na divne, jednu na ružne dane.
Ono što je najdivnije i najružnije od svega što te moje dvije papirnate uspomene, u takvom obliku, i u takvoj konstelaciji daju moj empirijski zaključak što je ljubav.
Vozim auto kroz odranska polja i razmišljam koliko ga mrzim što je učinio nešto što je već učinio, što je u meni raskrinkao neobuzdanu zvijerku, mrzim sve to skupa i zajedno, i onda još najviše mrzim što jedino što mi preostaje je jednostavno prihvatiti i nastaviti dalje kao da se ama baš ništa posebno nije desilo. Nakon toliko bijesa u nama.
Ljuta sam, ljuta sam na ljubav i ZAR je to to!? O Bože, to je to. Mrzim čak i što potajno želim okusiti tako nastaviti jer to je ionako jedini izlaz van.
Boli.
Boli.
Samo pusti.
Sjedim zavaljana u kauču i teleće zaljubljenim pogledom ga promatram, divim mu se, žarim od dragosti. Kakav blagoslov, kakav biser, koliko smijeha s njim, njemu, o njemu, koliko buke vike cike s njim, njemu, o njemu. Iskre u njegovim očima, one djetinje, nevine, naivne, ali potpuno prepuštene. Koliko mi je zagrljaja dao, suza isplakao, milovao mislima na svojim milostivim ustima.
I zaljubljena sam. Zaljubljena sam do ušiju. U čudo ispred sebe, u život u svoj svojoj punini pred mojim očima. O Bože, to je to. O Bože, hvala ti jer godi, baš godi.
Svatko od nas ima svoju priču, zapetljanu, raspetljanu, čupavu i dlakavu, ali i dalje lijepu. Kako koji dan zapuše jugo pa te mater traži ili hvališ suncu što je izašlo za tebe. U krug, u krug, svega će uvijek bit. Možda bi nam svima skupa bilo pametno ne razmišljajući previše samo potiho početi uživati u svemu, baš svemu?
Bio je trenutak kad sam posložila svoje dvije papirnate uspomene da ih uslikam, da ih imam ovako sljubljene. Bilo ga je sram, krenuo je micati kad sam uhvatila ovu jednu jedinu super dovoljnu fotku. Poruku je napisao kad je bio ljut, nešto slično ljut kao ja u autu, a cvijet je napravio u školi, za Majčin dan. Zamišljam da me zamišljao.
Ponekad te anđeli stvarno prate, ali dođu samo onda kad se dovoljno prepustiš vjeri u to. Fotka sigurno nije među najboljim niti mojim niti općenito fotografijama, ali je najbolja što je mogla biti u danom trenutku, tako da, to je pobjeda. Isto tako ni ovaj tekst nije najbolji koji sam napisala, ali sam mu se posvetila, puštala mu da raste, pa eto i to je pobjeda.
E, a zar nije ova njegova ljutnja divna? Zapravo uživam u njoj, u njegovoj glavi, u njegovoj emociji, u njegovim doživljajima svijeta oko sebe.
Da vam bude lakše, piše:
MRZIM MAMU ONA JE GLUPA, ONA JE SRANJE, I ONA JE NAJ GROZNIA MAMA NA SVIJETU. I OVAKO TI PIŠEŠ
SAMO DA ZNAŠ TITAKO PIŠEŠ.
Dragi moj, Vili, ja sam oduševljena tvojim znanjem pravopisa. Ljubi te majka. I obožavam što mrziš što tako pišem. Tako ružnooooooo. O Bože, godiboli.
Pada mi upravo napamet misao, osvrćući se na Rostuharovo istraživanje pojma ljubavi i različitost na koje je naišao u njenom poimanju, pitam se, vrijedi li u odnosu roditelja i djeteta univerzalna definicija ljubavi?
Nebitno.. vratimo se mi na početak…