Često se desi da cijena razdvoji svjetove koji su se dotada spajali.
Jedna žena prišla je Picassu u restoranu i zamolila ga da skicira nešto na njenoj salveti, a da će ona rado platiti za to onoliko koliko on zatraži. Picasso se složio, nacrtao i odgovorio:
– To će vas koštati 30 tisuća franaka.
– Ali, za to Vam je bilo potrebno samo trideset sekundi, primijetila je iznenađena žena.
– Ne, odgovorio je Picasso – za to mi je bilo potrebno ravno četrdeset godina.
(preuzeto s https://www.tjedno.hr/dobri-umjetnici-kopiraju-veliki-kradu/, btw. preporučam baciti oko na link!)
Super mi je ova šokantna priča s potpuno logičnim zaključkom.
Za razliku od svima poznatog Picassa, obiteljsko fotografiranje općenito pa tako ni obiteljska dokufotografija nije neki generalno popularan ili poznat pojam. Možda je većina i čula, neki znaju nešto više od drugih, ali u principu većina nema predodžbu što se sve krije iza lagodno spontane čiste fotografije uhvaćene u pravom trenutku. Nepoznavanje cijele znanosti iza (jer sve je uvijek svoja znanost) može vrlo lako zavarati te stvoriti veliki raskorak u očekivanjima što u principu zna dovesti do neugodnog iznenađenja, pa što je tako teško kad već imaš skupi fotić, par puta okineš i to je to.
Mora da je talent u pitanju
Eh…
Super mi je kad mi prijatelji i poznanici komplimentiraju super okom, daleko od toga da mi ne laska, ali to je samo ona malena kapica ledenjaka vidljiva svima. Istina je da je put mog ‘super oka’ bio daleko od ‘romantično posut rozim ružama’.
Uspjeh ne postoji u polju inercije, zato je sve ovo što danas mogu ponuditi protkano satima i satima i satima i satima i satima klišeja – pokušaja i pogrešaka, dizanja i padanja, sumnji, strahova, odustajanja i nastavi svoj niz…
Moj rad je bio i još uvijek je, krcat edukacijama, čitanjima, istraživanjima. Sati i sati su provedeni smišljajući sadržaj za društvene mreže, komunicirajući s ljudima. Pokrivajući kreativnu i poslovnu stranu, kreirajući pravu ponudu u pravom obliku. Nakon svakog fotografiranja pregledavanje i promišljanje u selekciji fotki, obrada, revizija, pa ponovna obrada pa sitne korekcije pa se nešto smrzne… sve i još puno toga da bi u konačnici nakon 10ak dana stiglo u vaš sandučić otvoriti vam neke nove svjetove.
I sav taj magareći rad manje više mogu hendlat dok ne dođe profinjenije – pitanje vrijednosti. I cijene. Iz perspektive impostera, mnogim (kreativcima) je teško cijeniti i valorizirati vlastiti rad. Tada se, uz sve gore navedeno, otvara i prilika za rad na sebi i brčkanje u vlastitoj kaljuži.
I što onda?
Dugo mi je trebalo da razjasnim sama sa sobom, da konačno prihvatim da je povjerenje koje dobijem svakom vašom odlukom da sam ja TA! potpuno legalno i opravdano, da je moja cijena moje krvavo uloženo vrijeme koje pretačem u vaš proizvod, da je vrijednost novca koji ulažete neusporediva sa svevremenskom vrijednošću koju dobivate.
Sada čujem i poštujem svoj osjećaj kada napravim nešto što nije u skladu s mojim vrijednostima i uvjerenjima.
– Hej! Skupljamo novce za kolegicu s posla, rodila je, imamo budžet 500kn.
– Hej! Hvala što si me se sjetila, ali stvarno ne mogu protiv sebe.
Ili slikovito:
Stvarno, koja je cijena!?
Pitate se koja je to cijena? Razumljivo je da ovo nije “sitnica” koju si svatko može priuštiti i to je potpuno u redu. Ni ja ne vozim Teslu, a kažu da je super.
Novac je ionako uvijek relativan i irelevantan kada ti je do nečeg stalo. Najsiromašniji su često najbogatiji.
Koliko vrijedi 2000kn danas naspram gotovo opipljive emocije, zauvijek?
Što je 2000kn naspram kvalitetno i korisno provedenog vremena stvaranja obiteljske tradicije i ulaganja u obiteljsko naslijeđe?
Stvari mogu i tako biti postavljene.
Usudi se rezervirati svoj termin!