Nema što se nije dogodilo i ne znam ni di bi počela. Bio je ponedjeljak.
Od jutarnjeg slušanja radija i priče o kolapsu po gradu, prosvjedima oko bolnica, ‘baš jednom čudnom ponedjeljku’, a mi, eto, baš taj dan naručeni na redovne kontrole u dvije zagrebačke bolnice. Srećom s dvoje djece i srećom da postoje i dva roditelja.
Ja sam bila zadužena za Vilija. I njegovu redovnu kontrolu srčane mane koju smo otkrili kad je imao 3 godine. S vremenom su se nalazi pogoršavali, ali uvijek u granicama normalnoga. Doktori kažu da će jednog dana, možda bude baš neki čudni ponedjeljak, operacija biti neizbježan ishod.
Well, shit. Na izlazu iz srca stvara mu se tkivo koje sprečava normalan protok pa srce stalno mora pumpat jače. Ništa komplicirano ALI s nezgodne je strane pa se mora ići baš krvnički, a naravno, kao i kod svakog zahvata, moguće je da uspije ili ne uspije. Samo da ponovim, riječ je o operaciji SRCA. Tvog sedmogodišnjeg djeteta.
.
Kad se život želi poigrat s tobom onda ti dječaku sa srčanom manom ponudi luđačku želju za sportom, bilo kakvom aktivnošću, a u njegovom slučaju, posebno nogometom. Jebiga.
On je lud za tim, opsjednut, njemu je to non stop u glavi. I pimpek mu je isto non stop u glavi, ali o tome neki drugi put, mooožda.
Dođemo na selo, prijavimo se u seoski klub, laganini izi pizi i padnemo na sistematskom. Ne baš skroz, ali poprilično.
I onda ti se vjerojatno tvoji dječački snovi krenu urušavat, a ti s druge strane proživljavaš to iz pozicije jako emotivno umiješanog sudionika i promatrača i nije ti lako, jako ti nije lako.
I tako mi onaj ponedjeljak na redovnoj kontroli, sve super teče, ja ko luđakinja došla opet moljakat doktora da mu radi njegovog psihičkog zdravlja dopusti da igra makar po par minuta, da se druži, da ima osjećaj da sudjeluje, pripada i ostalo, a doktor će meni – gospođo, ja bi njemu napravio koronarografiju da vidimo iznutra kako izgleda, da znamo kada bi trebali operaciju, meni je nogomet sada zadnji.
Uđemo u nogu i idemo sa sondom do srca, ‘znači invazivno’.
Aha. Pa super. Super. Odlične vijesti. Da, baš sam nešto tako očekivala.
Ok, kao znamo da će kao trebat Operacija, ali ono nikad ne znaš, čuda ipak postoje, a ako ikad i bude, to će biti NE SAD!? Zar ne? Ne? Ne. Ne!
Potop.
Tu večer sjedila sam na svojoj galeriji, doživjela sam prije tu ‘viziju’ amebe, ovaj put riječi su same stizale, a ja sam samo tipkala. Ne znam znače li uopće išta i imaju li ikakvog smisla, samo sam ih takve izbacila iz sebe sebi i svijetu.
Između pravo i krivo, dobro i zlo
Na krilima poleta ili ponora
U limbu ničega
Željela sam biti ameba
Obično jednostanično biće.
Da me riješi svega
Turbulencija
Iznenađenja
Neočekivanih pojava
Svakog osjećaja ičega
U limbu ničega
Željela sam biti ameba.
Obično jednostanično biće
Da me riješi svega
Baš svega
Kad životu nije dosta igre, onda ti uz sve ove ‘neočekivane pojave’ baš u isto vrijeme ponudi i stres oko rješavanja papira za kuću, uporabnih dozvola, izjava, nadzora, koordinacija, ne kuženja kurca ičega (oprostite na izrazu, ali uistinu!!!) šta ko di zašto kako, uz jedan jakojakojakojakojako bliski nemogući rok. Pa ajmo u pauzi između bolnica i srčanih ponora malo u ralje banaka i kredita.
Taj dan sam imala i dogovoreno fotkanje s Idom Prester i njenim klincima. Nakon što smo se već milijardu puta pokušale uhvatiti za rep, konačno je došao taj jedan ponedjeljak u listopadu kad smo imale nešto najopipljivije u zraku.
Baš taj dan. Prošlo mi je kroz glavu bi li trebala otkazati, ali sam zaključila da baš želim istopit svoju tugu koju osjećam, pretočit ju u nešto kreativno. Zanimalo me u kakvom tonu će ispast fotografije i hoće li se osjećati moja melankolija.
Našli smo se u parku preko puta njihove zgrade, a onda smo išli kod njih doma. Ida je bila iscrpljena od alergije i turbo nabrijanog tjedna iza nje, bila je premorena i pothlađena. Ida kakvu ne vidim u njenim storijima.
‘Svatko drugi bi otkazao, ali ja nisam htjela jer bi se onda opet odužilo.’
Ona polumrtva fizički, ja polumrtva psihički, boravile smo u međusobnoj tišini, vjerojatno jednoj i drugoj onako kako nam je bilo potrebno. Oni su bili mirni, usklađeni, gotovo savršeni.
U jednom trenutku nakon što je ona odradila djeci večeru, a radijatori odradili svoje, samo se sklupčala na kauču i potpuno prepustila.
‘Mamaaaa, mogu slagat novčiće po tebi?’, bilo je zadnje što ga je čula.
‘Možeš’, rekla mu je polusvjesno.
Znala je sve točno kako treba odigrati, odnosno NE odigrati već pustiti da stvari teku, kako njoj tako i nama svima. Parkić pa večernji život doma. Igra, klopa, tuširanje, ćorka.
Ova žena mi je dala sebe, dala mi je svoju djecu, dala mi je svoj prostor, dala mi je sve s potpunim povjerenjem.
Jednostavna, opuštena, otvorena žena-čovjek koja ostavlja iza sebe velik trag, a mene je pustila biti dio svog opusa. Nemam riječi zahvalnosti. 💗
E a jesam li vam rekla što se još dogodilo taj ponedjeljak?
To je bio onaj ponedjeljak kad je palo Markovo carstvo. Ja na zadatku, nemam pojma što se dešava u svijetu oko mene, korona ili koronarografija, došla fotkat intimne trenutke jedne poznate obitelji, Amélie u meni zamišlja kako osvaja svoj novi vrh, kad kaže Ida meni – instagram je pao, nemam više account, eto, propade mi biznis!
A ja se u nevjerici odvalim u sebi smijat, ma nemoj živote, pizdo!?
Jel to zato što sam ja došla ili je retrogradni Merkur?
I tak.
Bilo je tu još nekih stvari koje su se dogodile taj ponedjeljak, ali ko bi sad sitničario.
Ma super je sve, sve je super. Sve je super prošlo.
Doktor je pet puta ponovio da je Vili super dečko, da je super sve odradio samo s lokalnom anestezijom i opet da je super i da je zaslužio nagradu i da ćemo još neko vrijeme pričekati s Operacijom.
A mene sad čeka obrada Idinih fotki i nastavak ove sage koja se zove Živote, stari gade, hvala ti. I jebem ti mater. Ili obrnuto.
Osobni video zapis praćen audio zapisom u vlasništvu Ide Prester, preuzeto s https://www.youtube.com/watch?v=WSkD_vWFxco