Nije mama prstić, nego mama govnić.
Priznat ćete mi sve, dotijedne majke na ovome svijetu, da se ponekad osjećate ko govno!
Ali ne mislim ja metaforičko govno, da smo nešto zabrljale u odnosu, odgoju, odluci itd., nego doslovno ono pravo smeđe govno, ono na koje MUHE stalno lete.
Jasnije?
Dopire miris?
Ono kad čim proviriš nosom ili napraviš iznenadni pokret, oni odjednom, sa svih strana, evo ih, tu su, dolete na tebe!
Kao da im zavibrira po zraku pa dozuje.
Ono mama govno kad te najmanje jedna muha prati dok si na wc-u, tuširaš se, depiliraš, mijenaš uložak… Jer što je to osobni prostor, vrijeme za sebe, pet minuta mira i sl.!?
Poznata vam je scena kad cijeli dan maštaju gledati nogometnu utakmicu s ljubljenim tatom, a gle li čuda, oni su od silne sreće, opet na tebi, oko tebe, tebe dozivaju, mama, mama, mama, mama, mama, mama.
Kad te žicaju da spavaju s tobom u bračnom krevetu pa ostave pola kreveta praznog jer svi su stali na tebe, jedna prdljiva guzica u nosu, jedna smrdljiva noga u bedru, jedna sneno uznojna glava u rebru.
Moji veliki dečki odrastali su u malom stanu u kojem smo svi vječito bili na jednoj hrpi. Pasalo nam je tako, a drugačije nismo ni znali.
Jedno jutro u trećem mjesecu 2020. smo se preselili u dvije dječje sobe s krevetima na razvlačenje, s kuhinjom, kadom i wc-om. Ničim više.
U kućerini od troduplo više kvadrata, mi mala govanjca, stiskali smo se i dalje u njih 20ak, a Tvrtko je mudro zaključio da našu (roditeljsku) sobu nismo ni trebali raditi kad ionako svi stanemo tamo.
Eh da… Bitno da smo svi tu negdje, na okupu, na sigurnoj distanci, u ovoj priči, po mogućnosti što manjoj.
Mušice moje, od milja zvane krvopije. Što ću ja s njima, što bih ja bez njih.
A onda će, nakon svih ovih godina oblijetanja, slijetanja, lickanja, muckanja, puckanja, samo odjednom nestat i… nadam se, nikad ne prestat tu i tamo ipak malo svratit, protrljat prednje nožice, zazujat u mojoj blizini. Ali čuj, TU i TAMO!!!!
A ovo ovdje je moje zadnje govanjce koje ja stalno oblijećem, njuškam, ljubim, zubim, dubim, jer s kim si, takav si i vice versa.
Za razliku od svoje braće, on nije odrastao u malo kvadrata, on je tu proveo tek nepuna prva tri mjeseca malenog životića. Zanimljivo je da sam tih noći usnula scenu sličnu ovoj, a onda sam ju vidjela i na javi, pa i uslikala.
Nije čudesna, ali je ostvarenje jednog sna.
Vidite, snovi se ostvaruju!!!
U 06.2020 ovo je čudovište imalo 5 mjeseci. Obožavala sam (i mrzila) ovaj stan i sve njegove kreacije. U svakom pogledu, još uvijek, Bogu hvala.