Bok!
U zadnjem postu smo tek bili krenuli s godišnjim, a u ovom smo već, evo, i završili.
Nažalost, a i nasreću.
Zašto?
Naime, kako NA i S putovanja uvijek odlazimo i dolazimo s dva kufera i sedamdeset vrećica, tri ruksaka i pet torbica i torbica u torbici, tako nam se uvijek nekako ti ključevi od stana negdje zametnu. Bogu hvala, imaju i gdje, jer tko će mi se po povratku u Zagreb, nakon 5 dana godišnjeg, sjetiti u koji točno pretinac koje točno torbe mi je tada bila logika spremiti tu (bes)korisnu spravicu.
Uvijek uslijedi rasprava, ne kod tebe je, ne kod tebe je, ne ti si zadnji/a izašao, ne tvoj smo ključ nosili itd.
Ništa drugačije nije bilo ni ovaj put…
A ne, plicam glupote (tak je Tvrtko govorio)… Bilo je nešto malo drugačije.
Ovaj put ključeve nisam niti imala gdje, bolje rečeno, kako pospremiti, jer ih nisam ni imala! Kako to? Pa, navodno sam se JA zadnja po nešto vraćala i KAO ja zadnja zaključavala, iako nisam sto posto sigurna da je to baš tako bilo, al nek mu bude ovaj put, i kao ti ključevi ostali u bravi 5 dana, na izvolte svima…. Divota. Kažu da tko želi ući, nađe način, ali isto tako kažu i da prilika čini lopova.
Ali ne u ovoj priči. Što reći? Ovaj hrvacki narod, a posebno ti naši susjedi su toliko divna i poštena bića, da su nas ključevi skupa sa stanom i svom bogatom imovinom u njemu, dočekali netaknuti. Toliko sam bila sigurna u njihovo poštenje da se nisam niti drznula provjeriti onu hrpicu eurića u drugoj ladici lijevo. Čak štoviše, moji susjedi, da ležim mrtva 7 tjedana, ne bi ni posumnjali da se nešto čudno dešava.
Dragi susjedi, najiskrenije vam hvala sto se ne petljate u naš život. :*
A poruka vama, draga djeco… Ne čudite se biserima dementnih staraca kada se ovakve stvari događaju i spaljenim roditeljima. \m/
Samo ću još ovo izjaviti za kraj – onda i samo onda dok god je sve proteklo bez ikakvih negativnih posljedica, prihvaćam potpunu odgovornost za propušteno. Za sve ostale slučajeve, moja krivnja neće biti moguća.
Karma is a bitch! Be good.