Pretpostavljam da ću se narednih par dana osjećati jadno, najniže jadno, kao najmanje govno na ovome svijetu. Dolazi mi što sam napravila, i s čim ću sada morati živjeti. Jedno je to od iskustava koje te valjda čini mudrim. Da ne radiš takve greške više. Ovo mi je škola.
I sama sam ju birala. Šteta je što sam povukla kolateralne žrtve, ali to je povezanost života. Sigurna sam da su i oni nešto povukli iz toga.
Bila sam jadna. Bila sam sama. Kad nisam bila sama, gurala sam sve od sebe. Kada nisam bila sama, iščekivala sam samoću. Onda kada se desio taj trenutak, razbistrio se vid, um, srce, došlo je pitanje – čemu sve ovo prije? Zašto?
Nadam se da svi prolazimo ovakve puteve, nadam se da je to smisao i podloga esenciji života, sreći. Ushićenju.
Bila sam sama. Grizla sam se. Grizla sam sve oko sebe. Izjedala sebe, se i sve.
Bila sam sama sa svojim mislima. Brigama. Organizacijama. Planiranjima. Spremanjima. Uspavljivanjima. Hranjenjima. Odgajanjima.
Bila sam sama sa svojim osjećajima. Borbama. Hormonima. Plafonima. Rupama.
Bila sam sama među razjarenim vučicama, gladnima, nervoznima, nezasitnima. Crpe, crpe, crpe, bez obraza.
Bila sam sama, bez igdje oslonca za grbava leđa, oslabljene živce, ispražnjenu dušu.
Tužna, nesretna do bola, sama, ojađena, s grčem u srcu, s knedlom u grlu, sa stalnom suzom u oku.
Sve je počelo jednim običnim pms-om i onda je potrajalo još nekoliko njih.
Danas se možda razbistrilo.
Sada slijedi zadnja faza ove epizode, a to je pomirenje. Prihvaćanje. Otpuštanje. Opraštanje. Bit će teško, ali sigurna sam da ću uspjeti.
