Došla sam po njega u školu, bio je petak. Vjetroviti i sunčani petak Osmog marta.
Život je bio lijep, prepun čuda.
Njih trojica su se igrali na školskom dvorištu. Jedan od njih je nešto super napravio, a drugi je nešto super našao – to ih je učinilo sretnima. Nijedan od dvojice dječaka koji su pronašli svoju sreću nije bio moj dječak. Barem je on tako mislio.
Sve dok mu se, vozeći se prema kući, stvari nisu razbistrile.
‘Ahaaa!!! Sad sam skužio da sam i ja našao svoju sreću!!! Bili smo na dvorištu, mogao sam se družiti sa svojim prijateljima, lijepo smo se igrali, nismo se svađali – pa to je moja sreća. Sad sam skužio. Reći ću im da sam i ja pronašao svoju sreću.’
Zatečena, ali puna srca, slušala sam svog mudrog dječaka, s tek navršenih 7 godina, sretna što ga imam, zahvalna što ga čujem.
Hvala ti učitelju moj, što mi pokazuješ kako trebam gledati.
Život je tada bio još ljepši, još puniji čuda.
