Usred bijela dana, u toplini svog doma.
Jutro sam započela redovitim morning pejđesima, bila sam dobro raspoložena, spremna da dovršim par zadataka, križam i veselo idem dalje.
Otvaram fajl, vidim nešto ne štima – sve je posloženo, ali nema fotki, trebam ih relinkat. Čujem da hard disk proizvodi čudnovate zvukove, nešto se dešava, ali mislim, sve je to ok. Nije strašno. I dok sam ja nešto, ne znam ni sama što, napravila, nemam pojma što se desilo i to je sve skupa počelo krahirat. Na način da bi morala fors kuitat sve programe koji imaju ikakve veze s hard diskom, kompjutori su totalno blokirali. Finder kao takav bi nestao. Nema ga. Pa bi učitavali pa nebi učitavali. Pa probam repair. Pa operation failed. Pa isključujem, gasim, pokušavam na tisuće načina.
To traje.
Meanwhile, u pozadini imam jedno 12godišnje derište koje me svakih 15ak minuta dolazi ispitivat hoću li mu sad dati kabel jer je konačno pospremio sobu temeljito, onako kako ja želim. (Da, uskraćujem mu tu autentičnost – jednom godišnje). Tih ‘konačno’, za koje bi se ja svaki put morala spuštati s galerije i prekidat svoju dramu, mijenjajući je za drugu dramu, je bilo malo puno i previše.
Ali u svojoj nemoćnoj nemoći nisam imala snage ni urlikat na njega, cijeli dan sam bila potpuno mirna i staložena dok se on potpuno mirno i maksimalno bezobrazno pravio glup i cijedio moju krv na kapaljku.
Ah da, u međuvremenima između ispuhavanja sam se i spuštala dole čistiti, mela, pospremala igračke, sortirala, slagala robu. Sve stvari dobre za živce. Malo oooopuuuštaaanjaaaaa.
Valjda ne moram objašnjavat količinu stresa koju uzrokuje (potencijalno) corrupted hard disk za fotografa (koji nema bekap)!?
Mama, ja nemam majica za Burnjak.
A mama, koja se inače bavi statistikom robe u cijelom kućanstvu i to joj vrlo dobro leži, ravno u sridu – a gdje ti je ona crna majica koju sam ti zadnju kupila?
Vidim kotačiće pa i lampicu. Sjeti se. Bila je (prljava) na gornjoj polici u ormaru koji je on temeljito očistio, baš onako kako ja želim.
Spominje mi moja visoka očekivanja od njega dok je istovremeno njegov ormar pun smeća. Zadatak da jednom godišnje baci smeće iz ormara je moje visoko očekivanje od njega? Stvarno?
Ali ja mirna. Ne dam se. S njim ću i lako, njega poznam. Ono gore je ono pred čim sam nemoćna.
Za vrijeme korizmenih vježbi zapisala sam na papirić i stavila na radni stol –
‘Molim Te da mi pošalješ neuspjehe u kojima ću susresti Tebe. Jer samo Ti mi možeš dati snage da se ponovo dignem.’
Mislim si – tražila si, dobila si. Evo tvoje prilike.
Nakon chata s western digital (njihov je HD) korisničkom službom, riješeno je da ću disk prvo slati kompaniji koja će bekapirat sve s njega, a nakon toga šaljem u WD da mi ga zamijene.
Spustila sam se dole vidjeti kakva je situacija. Vidim ne ispituje ništa već neko vrijeme. Soba zaključana, što je do tada radio ne znam, kad sam ja ušla imao je knjigu u rukama.
Šta radiš? Ništa, odustao sam.
Odustao? Od pospremanja?
Kao da je ovo uopće bilo na izbor pa si odustao!?
Tu sam razgovor iz najjadnije točke sebe usmjerila prema pitanju – čemu sve ovo, čemu otpor, zapita li se on imamo li i mi roditelji svoje kapacitete… Ne sjećam se više što sam izgovarala i ispitivala, ali se prelomilo.
Idući “konačno” je stvarno, kako on kaže – ‘po njegovim standardima iznad njegovog prosjeka”, bila pospremljena soba.
Prihvatila sam. Bilo je donekle zadovoljovajuće, uzimajući u obzir cijeli kontekst.
Ostala sam sjediti u njegovoj sobi. Kopala sam po nekim ladicama, kutijama, našla njegovu staru putovnicu sa slikom dok je bio mali slatki okruglasti 3 godišnjak.
Uživao je u tome što vidi, u sebi malome.
Pogled na tu jednu fotografiju promijenio je potpuno njegovu energiju iz cjelodnevne destruktivne u iskrenu, dječju pozitivu. Kako je disao onaj malac.
Bilo je već kasno popodne.
Vratila sam se gore, ispunila podatke za data recovery, krenula još jednom iščačkat nešto i uspjela. Proradio. Došla do fajlova. Radi!?!?!
Kako? Kako SAD?
Desilo se to točno kako sam skupila racionalne snage i napravila objektivan korak ka rješenju i izlazu iz situacije.
Desilo se to točno kako je ono derište prelomilo svoju energiju, kako je promijenio svoje raspoloženje, tako su se stvari počele same rasplitat. ‘Odjednom’.
Iako sam cijeli dan samo željela plakat nad svojom situacijom, tek sam zapravo zaplakala kad sam dobila natrag ono što sam mislila da sam izgubila. Tu je mene prelomilo.
Malo mi je uzelo pa vratilo i malo mi je reklo – ???
Večer sam provela okopavajući korov u društvu svoje susjede. Priuštila sam si malo zemljurine. I garden manikure.
Sada sjedim i pišem ovaj tekst, proživljavam na ovaj način, sažimam dan…
Mnogo stresa u mojem antistresnom životiću koji nastojim voditi.
Neka prođe koji dan da se saberem pa vratim film unatrag hladne glave. Probam usvojiti koju lekciju. Zasada ne znam ŠTO je ovo sve bilo, ni zašto, ni kako, ni koja pička materina. Da tako kažem.
Al mogla bih smisliti neku dobru poslovicu. Večer prije smo se inspirirali.
Najbolja nam je bila – bez muke se lijepo živi.
Eh da…
- Ako ti se svidjela ova drama, možda ćeš uživati u nečemu sličnome: https://ma-magare.com/kazu-planinarenje-je-dobro-za-djecu/