Dogodilo se i to čudo!
Otrčala sam prvih 10km u životu!
Nemoguće!
Trčanje je uvijek nekako bilo dio mog života. Kao nešto što sam iskonski mrzila. Mrzila, kao što čovjek mrzi i učenje njemačkog jezika.
I onda se desilo Ivanino proljeće, kad sam se, gotovo istovremeno i potpuno svojevoljno primila ta dva zla.
Njemački sam odabrala jer mi je bio ponuđen kao na dlanu pa je bilo šteta propustiti.
Trčanje sam odabrala jer sam tražila sektašku aktivnost. Jer da nisam tražila tako nešto, odustala bih još jučer od svega, provodeći i dalje život sjedeći, spremna u 55.oj (a to nije tako daleko!!!) za invalidska kolica.
I tako ja krenula. Jedino što sam imala bila je upornost. Jer ni talenta ni kondicije, a baš ni volje nisam imala.
Htjela sam ja trčanjem i smršaviti, i steći kondiciju, i biti aktivna, ali ponajviše sam htjela doživjeti taj famozni osjećaj, o kojem svi pričaju, potrebe za trčanjem.
Da vas ne navedem sad u ovom ključnom momentu teksta na krivo… NE, nisam ju još doživjela. Još uvijek mi je sve prije treninga. Jel mi se kaka, jel mi se piški. Ne, nije mi dan. Ne, glava. Ne, menga. Ne, ti dani prije menge u mjesecu. Ti dani poslije… Itd.itd.
I onda se desio tak fakin’ petak. Petkom su vam, znate, dužinski treninzi. 12km tog petka.
Super, boli me briga… Idem koliko idem, a to je max 6 i vraćam se kući. Sama.
I onda su nas navukli prema Jarunu, pa na Jarun, pa sve više u Jarun, dok više nije imalo smisla niti natrag se vraćat. Sama.
Pratila sam.
Prolazili su kao sati ti usrani dugački kilometri. Trčala sam sama, lagano izdvojena od grupe, slušajući some freakin inspirational american podcasts (yeeeaaahhh) i jednostavno pratila grupu. Što je najgore, nije mi bilo toliko teško. Heh, pa logično, dočim sam izdržala.
Čak sam u jednom trenutku pomislila koliko mi je bilo puno teže kad smo onomad na zimskom planinarenju, uz vodstvo stručnog prijatelja, satima bjesomučno lutali neutabanim šumskim stazama, prekrivenim snijegom do koljena, osvajajući neke jebene vrhove, skupljajući neke žigove….. !!! ???
Sjećam se… Točno se sjećam kako sam tada, nakon sati i sati hodanja, na mjestu koje se zove Niti tamo niti natrag, u trenutku najvećeg očaja, molećivo zavapila neka me radije rastrgaju divlje zvijeri negoli da tu kalvariju više proživljavam.
(Duga bolna stanka.)
Eh da… Di sam ono stala… Trčanje…
Znate što je najgore/najbolje u cijeloj OVOJ priči? Nije bilo ni zvijeri ni utapanja ni ničeg sličnog.
Trčeći svojih prvih 10km u životu, imala sam dovoljno snage, dobro sam disala, morala sam dijelove prohodati jer sam osjetila bol u nekom mišiću što nisam ni znala da posjedujem, ali najgore od svega su me zeznule hot shots summer hlačice jer su mi se znojni špekovi između nogu fino trljali i uzrokovali upalu, crvenilo i peckanje. Ironično, zar ne!??
(Mama, vrati se, boli me.)
No, da ne ispadne da ja sad tu kao nešto ne volim to trčanje… Mislim, ne volim, stvarno ne. Ali kad sam se jutros polugola pogledala u ogledalo (kolko lalalalalalo!?), skužila sam da (si) izgledam fe-no-me-nal-no. Šanse da inače TAKO nešto o sebi pomislim? Jedan naprema nikad.
I… što mogu reći da sam dosada doživjela? Nije baš produhovljeno, ali je dobar osjećaj. Arethin osjećaj like a natural woman mi nekako dobro sjeda. Doživjela sam tjelesnu katarzu, razumjela sam napokon poriv svih onih ultracoolzgodnih cura sa instača i fejsa koje se objavljuju, čak je i meni došlo da smaram ekipu s vajbera ljubljenim slikama svojim.
Nisam, još. Al sigurno hoću.
Plitko? Ma baš me briga. Živjeli plitki ljudi! Jeeee!
Psihički moment valjda dolazi tek kasnije, ili ga kasnije doživim. Ima vremena… Dug je put preda mnom. 🙂
Za kraj bih željela pozdraviti sve moje školarce i učitelje, a posebno D razred osnovne Adidas škole trčanja!
A sad stisni trokut i razvali!
(Girl power!!!)