Blogiranje

Hello!! Long time no see! Di da počnem!? Nnndakleee… u kupaonici. Neaš vremena za uvod. Pucam. Hop in! Osim što nam je kada zaštopana sama po sebi, osim što sam ja još ostavila busen svojih dlačurina od pranja kose, osim svega toga, on se i tuširao. Bogu hvala, ništa neobično. Kada je btw bila čista….

Uživajući neki dan u razmišljanju o sebi došla sam do zaključka. Pretpostavke. Preambule. Nabrajam sve ove sinonime i antonime (i bacam sve ove latinske izraze bez veze, ako nemaju rečeničnog smisla to je zato jer nemam pojma šta znače) kako bih unatoč svemu odgodila epitetizirati taj zaključak. Pretpostavku. I sve ostalo. Dobar, loš, zao? Onakav…

Bok! U zadnjem postu smo tek bili krenuli s godišnjim, a u ovom smo već, evo, i završili. Nažalost, a i nasreću. Zašto? Naime, kako NA i S putovanja uvijek odlazimo i dolazimo s dva kufera i sedamdeset vrećica, tri ruksaka i pet torbica i torbica u torbici, tako nam se uvijek nekako ti ključevi…

Zaputili se mi na kratki GO u uvijek nam dragi Omiš, obraćam se ja mužu govoreći o odgojnoj mjeri djece – raspust. Neka idu spavat kad hoće, brigemese. Uvijek drame oko spavanja, e pa eto vam sloboda pa plandujte. Nesputani granicama zvanima ngaaa (po Vilijevom), aka spavanje, jednu smo se večer odlučili spustit do grada…

O divne li i bujne empatije hrvatskog naroda (čitaj – fejzbuk populacije) nad sudbinom naših vrlih nogometaša koji su krvarili i dali život tamo u daljini, na terenu? Oni, jedini naš ponos i uzdanca… Da se razumijemo, pokazali se jesu. Najmanje se od njih očekivalo, a zaplesali su na pragu nekakvog rezultata, barem prolaska skupine….