O divne li i bujne empatije hrvatskog naroda (čitaj – fejzbuk populacije) nad sudbinom naših vrlih nogometaša koji su krvarili i dali život tamo u daljini, na terenu? Oni, jedini naš ponos i uzdanca…
Da se razumijemo, pokazali se jesu. Najmanje se od njih očekivalo, a zaplesali su na pragu nekakvog rezultata, barem prolaska skupine. I nađe se šačica jada i učini to na stadionu.
I onda kreće. Show. Hajka. Pljuvanje. Vrijeđanje. Majmune. Bezmudni. Bla. bla. bljuv. Najbolji mi je onaj #hoćemoimena!
Hoćeš imena? Biraj!
karamarko, milanović, vidošević, bandić, mamić, vrli naš ćaća… imenima nema kraja… Namjerno ih pišem malim imenima jer drugo ne zaslužuju.
Hej! Ti, tamo! Čovječe koji iskaš imena! Eto ti imena. Glupane. Ne! GUSKO!
Smatraš da zaslužuješ više i bolje. Nikako se ne slažeš s aktualnom političkom situacijom, al opet ne slažeš se ni s onima koji nešto poručuju, jel to sad fidel ili che-ge-vara… ko ga zna… al varaš se pajdo. Zavaravaju te. Ne, nije teorija zavjera i masoni i ne zavjeravaju te.
Dakle, one gore pičke pravopisno krivo napisane, oni koji pričaju o ustašama i partizanima umjesto da ti osiguravaju radna mjesta, oni kojima je vrhunac političke predizborne kampanje, a kasnije i političkog vodstva prepucavanje i vrijeđanje suparnika, dok se u državi godinama priča o jednim te istim kapitalnim projektima za koje u startu znaš da se neće ostvariti, barem ne u te naredne četiri godine… dok rade morona ispranoga mozga od tebe, tebe toliko pogađa šačica pijanih debila na stadionu? Zar uistinu u tome nalaziš slamku spasa?
Svi znamo da nismo svi za sve. Onom tamo debilu u sententjenu je domet stadion. I odvažio se. U buci stadiona, on se najglasnije čuo.
A ti? Koji je tvoj domet? Praviš se uglađen i fin, a po svemu sudeći, činiš mi se ona vrsta tzv. hrvatskog intelektualca, vjernog žustroj borbi za pravdu. Ali na fejsbuku. Not actually in R-E-A-L life. Like? Agree?
Al nije čak ni u tome toliki problem. Problem je, sejobrate, što si ovde bre, za vreme evropejskog prvenstva bre fulao ceo fudbal. Zar je vrhunac tvojih najgorih frustracija 11 mladića koji ginu za domovinu naspram 4 milijuna ljudi skupa s tobom. Koji ginu. Venu. U i zbog te jebene domovine. Jel vama nije jasno gdje mi živimo i što se dešava oko nas? Ljudi dragi, do kada će nam preče biti igranje igara od vlastitog kruha??? Nemojte me krivo shvatiti… U normalnim okolnostima bi me strašno smetao ovaj događaj i u normalnim okolnostima ga nikako ne bi opravdavala. U ovome današnjemu kaosu, osjećaj ponosa jer sam Hrvat izaziva ništa doli podsmijeh.
Buraz s tribine će za svoje djelo najebat ko žuti. Ili, s dobrim zaleđem, vrlo vjerojatno i neće. Isto tako će i onaj guzonja, koji je naguzio i tebe i tvoju djecu za narednih 100 godina, po pravdi biti oslobođen po svim točkama optužnice. Ili tako nešto slično. Recite, koje od dva zla radije biramo?
E pa uistinu, velika i najveća je ona istina koja kaže – malo nas je, al smo govna.
Lik sa stadiona odabrao je svoju bitku, svoj teren i svoj način. A mi ostali i dalje hodajmo maleni maleni ispod zvijezda i tako vjekovima nastavimo maleni i još manji, sve dok ne postanemo toliko mali da nestanemo s kugle zemaljske.
Što mislite, postoji li i najmanji kukolj sumlje (namjerno sam tako napisala, okej!?) ili nade da tako neće biti?
Eeeeeemmmm… Neb’ rekla.
Tko smo mi??? Mi Hrvati!!!
Što želimo? Ništa!!!
Kada to želimo? Nikad!!!