Blogiranje

Uživajući neki dan u razmišljanju o sebi došla sam do zaključka. Pretpostavke. Preambule. Nabrajam sve ove sinonime i antonime (i bacam sve ove latinske izraze bez veze, ako nemaju rečeničnog smisla to je zato jer nemam pojma šta znače) kako bih unatoč svemu odgodila epitetizirati taj zaključak. Pretpostavku. I sve ostalo. Dobar, loš, zao? Onakav…

Bok! U zadnjem postu smo tek bili krenuli s godišnjim, a u ovom smo već, evo, i završili. Nažalost, a i nasreću. Zašto? Naime, kako NA i S putovanja uvijek odlazimo i dolazimo s dva kufera i sedamdeset vrećica, tri ruksaka i pet torbica i torbica u torbici, tako nam se uvijek nekako ti ključevi…

Zaputili se mi na kratki GO u uvijek nam dragi Omiš, obraćam se ja mužu govoreći o odgojnoj mjeri djece – raspust. Neka idu spavat kad hoće, brigemese. Uvijek drame oko spavanja, e pa eto vam sloboda pa plandujte. Nesputani granicama zvanima ngaaa (po Vilijevom), aka spavanje, jednu smo se večer odlučili spustit do grada…

O divne li i bujne empatije hrvatskog naroda (čitaj – fejzbuk populacije) nad sudbinom naših vrlih nogometaša koji su krvarili i dali život tamo u daljini, na terenu? Oni, jedini naš ponos i uzdanca… Da se razumijemo, pokazali se jesu. Najmanje se od njih očekivalo, a zaplesali su na pragu nekakvog rezultata, barem prolaska skupine….