It’s a kinda magic…

Ne znam kako kod vas, al kod mene je – kad god smo bilo gdje, odlazak kući gotovo uvijek uzrokuje dramu ili makar natezanje ajde, ajde.

Bili smo već 3h na rođendanu, ali kako nikad nije dosta, tako se T i ovaj put počeo kreveljit, bacakat, udarat me i sl. Nije to dugo trajalo i nije bilo tako strašno. Jer ponudila sam… nastavak tuluma doma. Samo da se ne ide spavat. Subota je.

Uživamo u takvim trenucima, kad se družimo u vrijeme u koje se inače ne družimo, a kad je to vrijeme baš kao stvoreno za nas. Masu puta bi upravo ta druženja proizvela nevjerojatne uratke, izjave i nezaboravno smiješne trenutke.

Na zadnjem takvom druženju V je čitao knjigu nekim sebi specifičnim jezikom, T je razvaljivao po plesnom podiju, kasnije se i braco pridružio. Mazili smo se, glupirali, zezali jedni druge.

Kada sam pitala T zašto se na odlasku počeo kreveljiti, promijenio je svoj tonalitet u profinjeni intelektualni glasić i uzvratio protupitanjem, citiram – zar nije dobro da se djeca LIJEPO igraju, a ti možeš u miru piti svoje vinčeko?

Pauza.

Da, eto. Tako to ja.

Ipak najbolji trenutak desio se pred spavanje kada su se nešto počeli koškati. V je skoro već nabacio svoju bijesnu facu. Ja sam se najednom glasno zaderala – HEJ! BRZO SE TRI PUTA ZAGRLIT!

Oni su se, u potpunom šoku, na djelić sekunde pogledali, prihvatili vibru i počeli se grljakat brojeći veselo jen-dva-tri. Uz naravno, salve smijeha.

O kako je sve u mojim rukama. La vita e bella. Jbmtmtr. (par-don!)

M, prijatelju, sretan ti 7. rođendan. Iz all gonna be gooooooood. 😎🔮