Jednog lijepog dana, a možda još i prije

Jednog lijepog dana, a možda još i prije

Bilo je to onog predivnog dana na Jadriji, ili u Jadriji, ne znam!? 

Nakon famoznih kabina zaputili smo se na drugi kraj mjesta, di se surfa. Kao što možete pretpostaviti, puhalo je.

Da odmah prijeđem na stvar, nije baš ništa čudno što čovjek stvori nešto drugačije, bilo bi otužno da nije tako. Mozak mi funkcionira u camera mode on, koji god da mi je uređaj u ruci hvatam priliku, kad nemam ništa u rukama gledam i vidim i vidim i gledam, kalkuliram, pomičem, odmjeravam.

Kad si toliko posvećen nečemu, ideje same padaju s neba, a tome se i učiš po putu, probavati, uspijevati i ne.

Valjala sam se cijelim tijelom po oštrom šljunku, vrtila kameru, tražila kadrove i priče. Fotkam s mirrorlessom, ekran mu je gladak i crn, gledajući u viewfinder, obično ulovim i ono što je na ekranu, a to je moja pozadina. Tako mi je palo napamet da se poigram s ekranom od mobitela. Nije moja inovacija, to je ‘stari’ fotografski trik koji pali u fotkama vjenčanja. Čini se da je upalio i ovdje.

U zadnje vrijeme dobivam neuobičajeno puno pohvala za moj rad, primjerice da je ‘poseban’. I dok sam ja osobno u Don Quijoteovskoj potrazi za shvaćanjem što je to što ljudi vide, sigurna sam da će mnogi reći i da je talent u pitanju. Dijelom sigurno i je, malim dijelom, jer iza kulisa ovo je čisti proizvod rada, upornosti i ustrajanja. I ljubavi, prije svega.

Trenutno (u ovom slučaju trenutno traje povremeno zadnjih godinu i pol ako ne i više!?) sam u čitanju knjge Mindset, i poražavajuće, ali istinito, u bezbroj stvari prepoznajem svoj fixni, ograničavajući, iskrivljeni stav. Ova fotka, kao i ostale fotke koje se polako razvijaju, primjer je suprotnoga, čistog growth mindseta u kojem poraz ili pogreška nadahnjuju i tjeraju da ideš dalje i jače, borba u beskonačnost, bez nekog konačnog cilja osim konstantnog napretka. To me čini sretnom i zadovoljnijom.

Naravno da sam okinula sigurno 20ak fotki samo u ovoj seriji, ima još i fulanih i zanimljivih fotki, koje naravno još uvijek nisam ni pregedala na kompu, a kamoli obradila. Ovu sam odabrala u letimičnom skrolanju fotićem, učinila mi se najjača od svih. 

Prvo sam ju obradila u boji i lijepo izgleda, tonovi kože su nježni i opipljivi.

Međutim u trenutku kad sam ju ogolila od boje kao da je na površinu odjednom izvirilo puno puno više toga. To je inače bit crno bijele fotke. I premda sam teški zaljubljenik u boje, moje najjače fotke većinom su crno bijele. Rijetki, jako rijetki su oni koji takav efekt uspiju napraviti u koloru.

I eto, to je to. Kratka štorija o fotki koja je, meni potpuno neočekivano, dobila skoro 300 lajkova što ne da mi se nije dogodilo u životu nego ne znam šta bi rekla ni mislila. Gospodin Morris nam je na seminaru stalno ponavljao da moramo naći svoj ključ. Ako je moja takva izvedba zapaženija od ostalih, jeli to taj ključ koji toliko dugo tražim?

Vrijeme će pokazati, znam da nisam još ni blizu.

Ali znate što je još zanimljivo!? Nakon niza edukacija, godina učenja, pokušavanja, spoznavanja i svega ostaloga, nakon bezbroj trenutaka provedenih u grču, strahu, nevjeri… sve ono što sam tijekom tog vremena grčevito htjela, počelo mi se ostvarivati u trenutku kad me jednostavno prestala bit briga što će i kako će bit, kad sam se potpuno slobodno prepustila razdraganoj igri sa svijetom oko sebe.

Život je lijep, ali život je i ironičan stari gad. Hvala ti, živote.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.