Kako znati da si na pravom putu?

Stvarno, kako znati da si na pravom putu? Ili korak prije – znamo li uopće kamo idemo? Jesmo li usmjereni, jesmo li prisutni, imamo li cilj?

Znam li kamo idem?

Ne znam! Znam samo da idem. Znam da je put dugačak, pun zavoja, strmina i nizina, znam da je čar u putovanju.

Mene, na primjer, jako veseli ovo moje MaMagare i suživot s njime. Ono je nastalo iz nekih mojih dubina, kao posljedica svih okolnosti koje su mi se u životu slagale, kao manifestacija onoga čemu sam podsvjesno išla, a da nisam toga niti bila svjesna. Došlo mi je s razlogom, onda kada sam ga bila spremna uzgajati. Ono je sve ono što (ni)sam JA – moje emotivno, skriveno, kreativno, stvaralačko, neustrašivo, slobodno. Ono je moje traženje mene.

Gdje mi je fokus?

Fokus mi je u onome što vidim, što primjećujem, što osjećam. Kada sam bila trudna, primjećivala sam oko sebe samo trudnice. Kada sam bila zaljubljena, vidjela sam srca na svakom koraku. Kada tražim svoj smisao, nabasam na magarca.

MaMagare me je često iznenadilo svojom intuitivnošću i mudrošću, baš poput djeteta, zna i više nego što mislim da zna, zna i prije nego što sama znam. I baš zato mi je često u glavi, baš zato se pitam, baš mu se zato divim.

I dok su me prije par godina promišljanja o mome magaracu vodila ka spoznajama fizičkih, stvarnih, životnih karakteristika dalmatinskog magarca, njegovog teškog životnog puta, kamenjara, njegove tvrdoglavosti i neshvaćenosti (čitaj ovdje), nedavno sam uspjela doživjeti svog magarca nekom novom sferom.

Jesam li usmjerena?

Opet sam se „neobjašnjivim“ spletom okolnosti (uvijek je tako) našla u genijalnom Laboratoriju zabave na večeri pričanja priča o životu, mudrosti i ludosti. Ne znajući što me čeka, prepustila sam se potpuno drugačijem petku navečer.

Tamo me je, među divnim i dubokim pričama, dočekalo i nekoliko divnih i dubokih priča s magarcem, u glavnoj ili sporednoj ulozi. Neke od njih sam već čula, neke nisam. Ali to nije ni bitno, jer knjigu možeš sto puta čitati i svaki put iz nje izvući nešto drugo.

Zbog moje fokusiranosti na magarca, odnosno traženja svoga smisla, svaku od ispričanih priča doživjela sam potpuno drugačije i vrlo osobno – kao da su ispričane samo meni i samo zbog mene. Iz svake od njih izvukla sam svoju poruku, u svakoj od njih magarac je bio simbol mudrosti, ljubavi, odanosti, snage.

Nisam se ni spotaknula ni pokliznula, kako Matvejević navodi u svome tekstu, ali su mi tu večer oči itekako bile vlažne i sjajne.

Jesam li na pravom putu?

Tu divnu proljetnu večer sam se prestala pitati. Ono što primam, to jesam, tome idem. Vidim male znakove koji mi daju odgovore na sva moja pitanja.

Imam li cilj?

Imam. Život, mudrost i ludost. Ni sama to ne bih bolje sročila.

Može za kraj jedna priča o magarcu?

Magarac u bunaru

Jednog je dana magarac pao u stari, nekorišteni bunar koji je vlasnik seoskog imanja zaboravio zatrpati. Životinja se satima mučila jer seljak nije znao kako ju izvući. Konačno je odlučio magarca zatrpati u bunaru jer je ionako već star i ne isplati ga se izvlačiti, pa je pozvao susjede da mu pomognu sa zatrpavanjem.

Susjedi su došli s lopatama i počeli bacati zemlju u bunar. U početku magarac nije shvaćao što se događa pa je mahnitao. A onda se odjednom, na čuđenje svih prisutnih, jednostavno smirio dok su seljak i njegovi susjedi nastavili bacati zemlju unutra.

Seljaka je zanimalo što se događa pa je napokon pogledao u bunar. A ono što je vidio zapanjilo ga je. Sa svakom lopatom zemlje koja bi magarca pogodila u leđa, on bi uradio nešto nevjerojatno. Otresao bi zemlju sa sebe i popeo se na nju.

Seljak i susjedi nastavili su bacati zemlju u bunar, na magarčeva leđa, a on je neumorno otresao zemlju sa sebe i tako se na koncu popeo dovoljno visoko da, presretan, iskoči iz bunara…

Nikada ne odustaj! Otresi to sa sebe i popni se naviše.

(preuzeto sa Book.hr)

Voljela bih čuti vaše dojmove, susrećete li se s ovakvim pitanjima, primjećujete li svoje znakove, tresete li zemlju sa svojih leđa… Feel free to let it go! ❤️

Ivana