Oda mome magarcu (i svoj njegovoj braći i sestrama)

Oda mome magarcu (i svoj njegovoj braći i sestrama)

Uživajući neki dan u razmišljanju o sebi došla sam do zaključka. Pretpostavke. Preambule. Nabrajam sve ove sinonime i antonime (i bacam sve ove latinske izraze bez veze, ako nemaju rečeničnog smisla to je zato jer nemam pojma šta znače) kako bih unatoč svemu odgodila epitetizirati taj zaključak. Pretpostavku. I sve ostalo. Dobar, loš, zao? Onakav kakav treba biti.

Duga je priča što me točno nagnalo na to razmišljanje, o tome ću možda u nekom drugom broju, a poanta je MaMagare.

Kao i hrpa i hrpetina drugih pozitivnih priča o majkama koje su na porodiljnom zaokrenule život, smislile tisuće ideja, pokrenule biznise i sl., jednom riječju (ovdje, samo fraza) – bile inspirativne (inspirirane), tako sam i ja na svom drugom porodiljnom donijela na svijet i MaMagare.

Među prijateljima su kolale ankete oko imena, organiziralo se crtanje loga, koncepti, iskustva, društvene mreže, marketinzi…. Cijela armija oko mene, na čelu s mojim najvjernijim Duhovnim Vođom (Deanović, znaš da ovdje pričam o tebi ♥).

Fora je bilo to sve skupa, a fora je i još uvijek, godinu i po dana nakon lansiranja brenda MaMagare KidzPhoto.

Da me pitate kako ide, moj bi uvijek odgovor bio – pomalo. U mojoj glavi uvijek skupa s onom Mustrinom ovcom s majice. Uspoređujući se sa drugima, koji su u mojoj glavi nekako uvijek „bolji“ od mene (u raznim pogledima), mojih tek nešto više od 500 lajkova na FB i niti 100 followera na IG, ne odaje mi baš neki dojam strelovitog uspjeha.

Ali trudim se. Ne odustajem. I uživam u svemu. „Sanjam“ svakakve snove, ali u koski sam obični začahureni ziheraš pa me drugačije nego ovako ni neće. A i sama sam pomalo pomalo tip.

(Duga pauza)

Vjerujem da čovjek svojom karmom (o bože opet ta karma!?), energijom, vibracijama, kajgot, taba svoj put. Vjerujem da to isto vrijedi i s imenima.

Imam pametnog susjeda (o bože opet i o susjedima!? Jadni ljudi, ne dam im mira), al ovaj je s prvog kata i zna svašta o svačemu pa tako i o etimologiji imena. Sused, ak čitaš, jel se tak dobro veli!?

Kaže mi on da je ime Vili, kako se zove naš drugi ljubimac, njemačkog  podrijetla, značenja uporan, odlučan… E btw, čula sam da neka ekipa, nećete vjerovat, al baš opet neki od mojih susjeda (!?) imaju psa Vilija. Ja ovdje ne pričam o psu.

Dakle taj naš drugorođeni sin Vili je toliko uporan, naporan, tvrdoglav, ustrajan, dosadan, dosljedan, nastavi niz, da sam apsolutno uvjerena da iza svega stoji ime i ta znanost zvana etimologija.

Doduše ima sreće jer će mu te sve osobine itekako koristiti, AKO ih pravilno usmjeri (to bi ono ka ja tribala pripazit eee), ali meeeeneeee…. Mene i muža ubiše… Za Tvrtka vjerujem da će kad tad imat PTSP.

Bez obzira na sve, takav nam je dan i volimo ga. Lijepo mi je muž govorio, nek se mali zove Ante. Al ne. Ona pametna i ne želi.

Doduše, imamo sreće jer mu je to bar krsno ime pa je mali šesan, lip, pošten, marljiv, jak i stasit. Pravi Antiša. Dika moja.

Zabrijala ja na Vilija. Leži kraj mene i upravo mi prde u lice…

Početak priče kaže da je riječ o MaMagaretu. O magarcu je zapravo.  Mama moja naišla je na ovaj divan, divan tekst. Hvala ti, mama.

“Magarac — kenjac, tovar, osao, pule, magare — ima, očito, više imena. Sva nije zaslužio, neka su pogrdna. Bio je oduvijek koristan u teškim poslovima onkraj mora mediteranskoga i u njegovu zaleđu. Pomagao da se raskrči kamenjar i proširi njiva, usiječe staza i probije cesta, podigne vinograd, pokrene mlin. Njegova je zasluga veća od prezira koji ga prati. Na Mediteranu se često griješilo, češće nego drugdje, dajući njegovo ime onima koji ga nisu zaslužili.
Nosio je teret na jednoj i drugoj strani samara, sprijeda i pozadi. Penjao se uz padinu i silazio nizbrdo, nadomak obale i diljem zagore. Po naravi je strpljiv, naviknut na poslušnost. Rijetko se protivi, još rjeđe buni. Lakše ga je natjerati na poslušnost negoli konja ili mulu. Nije mu potrebna potkova — kopito mu je tvrdo, nabijeno hodom i težinom. Bič nije nužan onom tko ga vodi, mamuza ne treba onom tko ga jaši. Svejedno mu je ide li ispred gospodara ili ga prati otraga. Jednako pamti putove koji su strmi i skliski kao i one što su ravni i blagi. Ako zaboravi kuda je prošao, zastane i pričeka dok ga se ponovo ne uputi. Umije djenuti nogu na pravo mjesto u škrapi i škripu, da se ne zaglavi, da nađe oslonac i sebi i teretu na sebi. Nije potrebno vezati ga, dovoljno je prebaciti mu ular preko plota — čekat će uz plot dok netko ne dođe po nj. Ne zna plivati i, kad stupa gazom i prelazi potok, kloni se vira i zazire od brzaca. 

Ponekad se baci na slamu ili tratinu da protrlja leđa i iščeše grivu — to mu je, čini se, jedna od rijetkih razonoda, jedina radost. Sam ne bira družicu, drugi ga privedu i pripuste da je oplodi. Kad ga opterete više nego što može podnijeti, pljuvačka mu u žvalama postane gustom i žućkastom. Tada zastane, uzjoguni se i ne da se pomaknuti s mjesta. Ne čini ni to iz tvrdoglavosti ili iz neposluha, nego više zbog nemoći ili možda nepravde koja mu je nanijeta. Dok njače ne znamo zapravo raduje li se ili veseli, opominje li ili zapomaže. Ne traži pohvalu ni podršku — dovoljno je pomilovati ga po grivi ili potapšati po sapima. Geste razumije bolje od riječi.

Katkad potrči kasom kao da želi pokazati kako i to umije — ima možda u tome zadovoljstva, ali ne bi se reklo da je posrijedi gordost. Ponekad se otrgne i otrči, ni preblizu ni predaleko, da barem za trenutak bude neovisan ili ostane slobodan. Kad se spotakne i poklizne, ili se pak dogodi nezgoda njemu i gospodaru mu, ovlaže mu se oči i postanu sjajnije. Tko zna kako se žalosti i na koji način tuguje. Očito, ne plače. Pokazuje prije umor nego nemoć, više bol nego patnju.
Tužno je vidjeti stara magarca kako pokušava biti onakvim kakvim je nekoć bio, vući kako je prije vukao, činiti što je nekoć činio. Kad posve oslabi i klone, počinju ga žaliti i oni koju su ga najviše mučili.”

(Mediteranski brevijar, Predrag Matvejević)

Da ne kvarim završni dojam, zapitala sam se, nije li se moja priča možda mogla vrtjeti oko neke druge životinje?

Ne. Ne. Ne. Nikako ne.

Volim te moj prijatelju Magarče, koji god mi kamenjar krčili.

A ti Vilibariću moj, ribice moja mazna, tebe pogotovo. Krvi si mi se već napijo. Što me tek čeka. Srećo mamina diko moja.

Ne bih se rastala bez važne poruke, ovaj put upućene budućim roditeljima.

Dragi budući roditelji, dobro promislite u kojem smjeru idete s imenima. It does count!