Koliko god je prvi bio dijete za poželjeti, ali u baš svakom mogućem pogledu (visoka ljestvica), toliko nam je drugi, jednako visokom ljestvicom, ali u drugom smjeru uspio izbrusiti, istanjiti, kako god to već shvaćate – živce. Bogu hvala da jedino mijena stalna jest pa je tako i to prestalo. Dobro sad baš prestalo… razrijedilo. To bi bio bolji termin.
Trenutno smo u fazi regeneracije stanica, obnavljanja živaca, uzdizanja na novi zen level i ostale mantre.
Napunio je 5 godina, nema više tantruma, ali mu je i dalje uobičajeno teže prihvaćanje neke životne situacije, kao npr. kada uopće ne slušaš što ti govore, ne gledaš i ne razmišljaš, a uporno gubiš od starijeg brata u križić kružić. Lud si.
Tako je bio i on pa je nakon 11:2 uslijedila šora, prava muška, čupanje, šaketanje, gaženje i sl. Ja sam uzela fotić pa sam malo fotkala, nisam se miješala, nije se ticalo direktno mene pa sam im pustila da to sami riješe. Malo jesu brutalniji ali bolje da se uče doma nego vani.
Borbu je prekinuo prizemljeni otac koji je dečke jednostavno razdvojio.
Ovog koji je više davao je poslao u sobu, ovog koji je više primao je tješio i mazio.
Pokušavajući predočiti cijelu sliku, nastala je divna juxta pozicija koja me podsjetila na rečenicu koju sam nedvno pročitala u Larry Finkovoj knjizi, o slojevitosti – photography has the ability to bring togehter incongruencies and I’m interested in that. Otuda ova fotka.
Iskreno, jasno mi je da je moglo i puno bolje… ali obzirom da pokušavam riješiti lejer ove što mi vječito postavlja previsoke ljestvice i stvara nezadovoljstvo, na sve oči svijeta učim se prihvaćati ono što jesam i mogu, a ne ono što bih htjela moći i biti.
Osim ove fotografije, zanimljivo mi je bilo i što sam dan dva prije primila newsletter stranice Psychology for photographers, u kojem je, između ostalog, pisala i o zrcaljenju na primjeru FBI-jevih treniranih pregovarača u talačkim krizama. Kaže: Then they practice what’s called “mirroring,” which is repeating the last word or two the person said, then summarizing what they heard in their own words, without judgment: “Mmm, long time, yes. They took your house away, and it doesn’t seem right. It feels like no one gave you a chance, and you want them to know how you feel.”
I kako se tata uhvatio jednog tako sam ja ostavila kameru i uhvatila se drugog, pristupila mu kao FBI-jevski trenirana mama i ponavljala za njim – da, ti si manji, da, ti si gubio, da, nemam pojma šta je više nabrajao, ali sa svakim novim nabrajanjem ja sam ga sve više umirivala njegovim zrcaljenjem. Efekt je bio iznenađujuće uspješan!!!!
Dakle, mame, tate – tantrumi i kako im pristupiti? Sve piše. Put that uniform on!
Life is good. Right?
Zanima me kako TI rješavaš svoje situacije? Piši mi!
P.S. za one koji žele znati više – juxtaposition is when you put two opposite things together, and the contrast of those two things becomes interesting.
Ako ti se svidio ovaj tekstić, možda bi ti se mogao svidjeti i jedan od ovih tekstića: