#boymomdiarrhy: Orkanski udari bure

#boymomdiarrhy: Orkanski udari bure

Nedjelja, 24.5.2020., Trstenik

Nedjeljno jutro.

Sunčano. 

Naizgled puno bolje jutro nego dan prije kad je krenulo s glavoboljom. Ćaća je taj tjedan radio svake dane po cijele dane. 

Osunčana i sretne, bistre glave, odlučim nam zamijesiti kruh. Topli, mirišljavi, domaći kruh. 

Jednako vedra i jedra, pitam svoja sunašca što će za doručak. Uštipke? Ma, može. Mama će sve napraviti, ali vi samo malo zabavljajte Pavla. 

Uskačem u bubanj.

Guglam recepte za kruh, nespremno improvizirajući mjere i sastojke, smješkam se. Grijem mlijeko za kvasac, a da ne gubim to malo vremena mira brzo mutim smjesu za uštipke (Mama, mogu ja razbiti jaja?) pa opet natrag na kruh.

Dečki se igraju s bratom, Pavle je zadovoljan. Ali. Počinju spinfajtersi. 

Kvasac se školski diže, a ja shvaćam da sam smjesu za uštipke zamutila sa starim jajima (Mama, Pavle počinje plakat). Gledam smjesu, gledam prema djeci. Dok oni nesvjesno drmaju zvečkama jer hipnotizirano bleje u slike što se miču, Pavle sve više negoduje, a mene razdire besmislena odluka baciti to sve ili možda riskirati. O ne. A sve sam već stavila (Mama, kad će biti gotovo?). Hoću li imati dosta mlijeka za novu smjesu? A što s Pavlom? Kvasac spreman.  

Uzimam Pavla i stavljam ga pored sebe. Šteta brašna. Bit će dobar samnom. U što ću sad tu smjesu baciti. (Kme kme kme) U papirnatu vrećicu? Ili plastičnu? (Mama, gladan sam.)

I tu sad već lagano odlazim. Priznajem. Pavlovo plakanje me unervozilo. I sve bi bilo drugačije da sam ga odmah uzela, da nisam zeznula smjesu, da nisam htjela sve odjednom, da nisu počeli spin fajtersi. Ali frigaj, bilo je tako kako je bilo. 

Prekid programa.

Moja energetska lavina obrušila se na moja dva sunašca. Na one koji nikad ne pospreme pidžamu u krevet, kao ni krevet, naravno. Na one kojima su prljave čarape pobacane po svakom kutku sobe. One koji mokru i prljavu trenirku svuku i ostave na podu kao dokazni materijal nemam-sad-vremena-žurim-zaprljati-i-smočiti-i-drugu-trenirku. Pa ostave i tu drugu, ali pored drugog kreveta. One kojima se barem 400 puta u danu kaže zatvori vrata od kupaonice i ugasi svjetlo. Na one s kojima provodim zadnjih 5 mjeseci 0/24, 24/7 vremena zajedno.

Ovaj put sam se, za razliku od svih onih ostalih 960 milijuna puta, baš jako naljutila. U kojem je trenutku od djece OK očekivati da počnu sudjelovati u kućanskim obavezama? Tamo negdje oko 26. godine? Ili možda kad mama pukne!?

Nastupio je nezamislivi teror – televizija je za taj dan rekla zbogom, a kuhača je kuhala po cijelom apartmanu. Sunašca su morala pospremiti sobu, složiti krevet, njihovu robu sa sušila sam im bacila pod nos da ju slažu na slagat-ćeš-ju-dok-ne-bude-savršeno način (nažalost, odmah iz prve je bilo dobro), siročići su morali sami uzeti tanjuriće za doručak i sami jesti, a potom i usisati, prvo jedan pa drugi. Vili mi je za vrijeme svog usisavanja rekao da sam ga jako razočarala. 

toddler vacuuming

Uslijedila je tišina i mir, crtanje, čitanje, kreativnost. I vrijeme za ručak. U takvim se uvjetima ručak mogao puno bolje pripremati. Riba, koja je, na sva čuda svijeta, Viliju tada bila baš nekako fina.

Stvari su se polako počele vraćati u normalu tamo negdje poslije ručka. Pavle je zaspao, a mi smo se polako počinjali maziti. Tu se negdje i ćaća pojavio na vratima, ne njušeći ništa ovako spektakularno, baš nema sreće kako propušta najzabavnije dijelove. Tek je uhvatio sitan skeč moljakanja da izađu van, bolno jecajući da će se ugušit, da nemaju zraka. Ah tako tužno. 

Htjela ne htjela, život mi je opet ponudio lekciju.

pap baby lying in baby cart looking wise
Mudrac Pavle

Nakon što sam luđački urlikala na njih cijelo jutro, držala ih zatočene u 20 kvadrata i maltretirala fizičkim radom, Vili se ipak lijepio po meni, ne dajući mi prostora ni zraka, cvrkućući da sam najbolja mamica. Tvrtko je tražio da mu kupimo hamburger, a s našim – ne danas, može sutra odgovorom (nakon kojeg bi u normalnom životu uslijedilo histerično kreštanje) je bio presretan. Kaže očekivao sam najveće NE na svijetu. Eh…

Sunčano jutro nad kojim se ubrzo razvila naoblaka, a potom i orkanski nalet bure, ostavivši mrtvu tišinu i pustoš, potpuno pročistivši moja slatka mala sunašca. I mene. Što reći!? Svima nam je ponekad potrebna bura. 

mom cuddling with two sons

A bila je nedjelja. Mirna, obiteljska nedjelja.

#boymomdiarrhy bi trebao biti naš obiteljski dnevnik iz perspektive mame trojice dječaka i žene jednog muža. 🙃 Nikad nisam imala problem sa započinjanjem, ali ustrajanje mi je uvijek bilo izazovno. Poželite mi sreću!

Baci oko na pričicu o dojenju, imaš li i ti ovakva iskustva: https://ma-magare.com/boymomdiarrhy-mala-nocna-muzika/ ?

14 Shares

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.