Kad nas je Sara u FB grupi pitala da napišemo svoj cilj za 2023., nisam se fokusirala na nikakve mjerljive milestonove, brojke niti velike odluke, već sam napisala ovako:
…da odvažno plovim, igram se i uživam na valovima mogućnosti kojima se usudim jahati.
Svoja prva 4 mjeseca Poduzetnije i prvih 6 mjeseci 2023. provela sam upravo tako.
Prva uplata na moj novootvoreni obrt sjela je od Srpske pravoslavne crkve, fotkala sam skidanje kupole na crkvi u Preobraženskoj. Davno sam se prijatelju, budućim svećeniku, nudila da me ubaci tamo gdje je prava lova. I eto ga na! Povijesni događa, za arhiv crkve, ni manje ni više.
Par dana nakon toga sudjelovala sam u svom prvom podcastu o obiteljskoj dokumentarnoj fotografiji. Za Poduzetniju sam snimila video o meni i ponosno ga objavila na insta. Napravila sam rebranding. Pojavljivala sam se na zoomovima. Pripremila sam, prodala i održala masterclass o obiteljskoj dokumentarnoj fotografiji. Na plesnoj radionici sam imala priliku držati vođenu meditaciju koju sam rasturila. Na Poduzetnijoj sam imala priliku pokazati sebe i svoju priču, što sam također rasturila. S Neba mi je pao workshop o mindful fotografiji, o čemu sanjam godinama da kreiram, samo mi treba ona jedna potvrda da ja to znam i mogu. Dobivala sam upite za fotkanje i konvertirala ih u prodaju, u život mi dolaze klijenti koji prepoznaju vrijednost mog rada.
Mogu reći, sigurno i uvjereno – ja sam nova osoba.
Što se ovdje desilo i kako često znam reć – kako me je Sara ovako zamađijala, i lako je i teško objasniti. U svakom slučaju je čudesno.
Otvaranje.
Sve su ovo bile stvari koje sam PRVI put.
Sa svakom od njih suočavala sam se s nekim svojim strahom i izlaženjem van (dotadašnjih) okvira. Svake od njih sam bila usrana do bola, mučnina u želucu, kaka mi se, povraća mi se. Neke sam pokušavala sabotirati, neke sam uspješno i sabotirala.
Svejedno, koliko god izazivale neugodu u meni, svaku od njih sam i dalje odlučila zajahati, baš onako kako sam postavila u svom cilju. Jer… USUĐUJEM se. Igram se u životu. Zabavljam se. Pokušavam. Bacam se.
UŽIVAM u procesu znajući da će me dovesti tamo gdje želim/trebam biti.
Naravno da svaki val ide gore a onda ide i dole. Jedna od prvih stvari koje sam također u životu napravila je da sam se vratila kroz svoje dnevničke zapise prethodnih pola godine, a ima jedno 200ak stranica. Suočavanje sa sobom. Trodnevna autorefleksija. Samo sam promatrala, izvana. U drugom mjesecu još sam uvijek bila ustrašena, nevjerna, nebitna, nemoćna, a već u četvrtom mjesecu se počela dešavati promjena. Stvari su se počele kotrljati, a ja sam postavljala sve sigurniju i normalniju sebe.
Razgovarala sam sa svojim kritičarem koji me bezbroj puta pokušao obezvrijediti, sputati, pobijediti, ali ovaj mu put nisam dala. Tako što sam mu pustila. Ne kaže se džaba – pametniji popušta, ha Saro? Uistinu su bili zanimljivi ti dijalozi i baš sam sretna što su ta sva govna izlazila iz mene. Inače je držanje unutarnjih monologa (nikad izrečenih) moj modus operandi. Uživala sam družeći se sa sobom kroz svoje pisanje. Stranice i stranice ispisane, bitke izvojevane, misli izbačene, kasnije sortirane, otvaranje novih pogleda, dovođenje reda u nered, rada u nerad. U onom poduzetničkom smislu.
Stvarala sam novu percepciju u kojoj je život radio za mene, davao mi je prilike izuvat me iz cipela.
Spojio me s jednim osebujnimm gospodinom, cijenjenim restauratorom kulturne baštine, hodajućom umjetničkom enciklopedijom, s kojom danas imam priliku surađivati. Fotografiram za njega kupole u centru Zagreba. Nešto potpuno novo što nisam nikad radila, nisam imala uopće predodžbu koliko bi to koštalo/vrijedilo, na početku priče sam još uvijek bila u svojoj malenoj skučenoj kućici dozvole. Onda sam poduzela akciju i obavila probni set kojim sam dobila bolju predodžbu potrebnog angažmana, dok su se meanwhile odrađivali P4 zoomovi i upijanje poduzetničke energije i polja svih mogućnosti. Iz tih okvira u svojim dnevničkim zapisima napisala sam hrabro – ma to vrijedi najmanje toliko i tražit ću toliko. Koji dan nakon – hoću li stvarno uspjet izgovorit to i bit dosljedna? Par dana nakon došla sam, imala sam priliku izbjeći neugodnost i pobjeći od odgovornosti izgovaranja cifre, ali nisam i rekla sam. 2te. To je nešto manje od 10 puta više od moje (dotad) uobičajene cifre.
Nije mi bilo bitno hoće li proći ili ne, bitno mi je bilo što sam postavila cijenu iz osjećaja da to uistinu toliko vrijedi (u ovom trenutku), a sama činjenica da su te brojke prošle preko mojih usta pobjeda je nad svim pobjedama. Materijalno je emotivna nula.
Čovječe stvorila sam svoj prvi workshop!!! Sve je teklo tako prokleto glatko, dogodilo se just like that, nisam ja morala gurati, netko je mene povukao. Fantastična pljuska mom kritičaru, sav moj trud oblikovao se u novu kreaciju. Ja mogu, ja zaslužujem, ja sam prepoznata.
Koji shift iz osobe koja cijeli život ide na raznorazne edukacije, tečajeve i školice, uvijek je dobra učenica u osobu koja sada uči druge, koja konačno sve naučeno i proživljeno predaje dalje. Popunilo se 9 od planiranih 8 mjesta. Iako s nesigurnošću neiskustva, ušla sam u priču da dam najviše i najdublje što mogu, bez prezanja, sa željom da polaznice završe s osjećajem kako je ovo nešto 18 puta vrijednije od onoga što su očekivale. Ja kritičar i svi moji kritičari priznajemo kako je ovo nešto u čemu se dosta dobro snalazimo, poziv koji nas puni i evo stvarno nas sve skupa vidim dalje u ovom smjeru. Jednu večer sam doživjela nešto što bih sada opisala kao duhovni orgazam, koliko sam bila haj nakon sata. Koliko sam se punila tako što sam davala.
Osim moje djece, trigerirale su me pojedine osobe iz grupe, otvoreno sam prijateljicama govorila o ljubomori koju osjećam i koja je dio mene, takva kakva je. Dotad sam ju držala u mraku jer ona je skoro jedna od najgroznijih emocija, ne želim da bude dio mene, to nisam ja. E pa eto jesam. U trenutku kad sam prihvatila ljubomoru, prestala sam na situaciju gledati jalnim očima, a sve ono što me trigeriralo što su svi bili bolji, uspješniji, napredniji, pametniji, poduzetniji… počela sam promatrati kao izazov i poticaj – pa ako može ona, zašto pobogu nebi mogla i ja? Jebem si mater!
Skoro svako javljanje na zoom unosilo bi nemir u meni, borbu sa sobom javiti se ili ne, ubrzan rad srca dok bi čekala svoj red, trema kad bih počela govoriti, želja da što prije završim. Možda nije tako izgledalo na van, tako je bilo unutra. Nisam bila dovoljno opuštena, nisam se ugodno osjećala gledajući kritičarski tu facu na ekranu, ženu koja nesuvislo priča i čvrsto ne popušta. Stvaralo mi je bijes i nezadovoljstvo što nisam dovoljno dobra, što ne radim to dobro, što ne uzimam što mi treba. Ipak sam se puštala i na taj val, puštajući da kasnije čujem svoj glas na snimci, vidim sve ono što ne želim vidjeti, pokušavajući prihvatiti sebe kao takvu, koja sebe vidi kao takvu.
Znam, strašno. Ali tako je.
I da ne zaboravim jedan prebitan faktor da si jebem mater, onu konstantu – borba s redovnim obiteljskim životom, nahrani, napoji, padni, digni se, razumi, prihvati, odgoji, moli, voli. Opet prolazeći kroz svoje zapise prepoznala sam ono što je Sara prepoznala u mojim šalama na račun djece, a to je umor, umor, umor i ludi tempo obiteljskog života s kojim se ne mogu nositi, koji zahtijeva jedno dobro strateško planiranje i puno delegiranja.
Zato ću si dopustiti odmor, otići ću s mužem na 5 dana na Lezbos. U Osho centar za meditaciju. Katarza.
Katarza koju si zamalo nisam priuštila. Zamalo je pobijedio onaj koji sabotira, odustaje, onaj koji gradi prepreke, onaj koji overtinka (zanimljivo kako mu se obraćam u muškom rodu!?). Putovanja su mi kao jako bitna, a fotografski workshop koji se tu održava nešto što sam skoro oduvijek željela, ali kada treba to sve organizirati i odreći se svakodnevice, uobičajenog, potrošiti novac, eh tu stvari malo stoje na klimavim nogama. U jednom trenutku skoro sam bila odustala od svega jer… mogu ja i bez toga, bit će već prilike.
Preskačem rupu koju si kopam.
Nisam odustala. Jer sam se hranila primjerima i iskustvima žena kojima sam se okružila, učila se tražiti više, učila se prihvaćati više.
Muž i ja tamo? Totalno nešto što nismo mi, totalni skok u nepoznato.
Protekli period bio je uistinu pun svjesnih procesa i svjesnog mijenjanja krivih percepcija.
Hvala svakoj od vas što ste me podržavale i prihvaćale kad ja nisam sama sebe. Hvala za svaku vašu priču u kojoj sam prepoznala sebe, sebe koju sam prihvaćala i sebe koju sam odbacivala. Hvala vam što ste mi tako snažne na van pokazale da nosite svoje slabosti unutra. Hvala za svaku vašu ranjivost, ona nas je jačala.
Odabir da upišem Poduzetniju, uzmem ovaj dio životnog kolača, da se usudim tražiti više, da ne pristajem na sabotirajuću sebe, da postanem dio ovakve zajednice poduzetnica, srušio je visoke zidove u meni, bila je to jedna od najzdravijih odluka u mom životu.
Suze na mom licu govore o mojoj zahvalnosti za sve što sam prošla, a zabava tek počinje.
Kaže izreka – never look back. Pažljivo s tumačenjem. Itekako je potrebno osvrtati se iza sebe!
Jedna od velikih lekcija Poduzetnije koju želim ponijeti je nova slika o sebi, razumijevanje da se stavljam u realne okvire sebe, uvažavam što sam dosada napravila, što sam sve stvorila, u nerealnim i nemogućim uvjetima, gdje jesam sada i gdje tek mogu biti. Svojim tempom, svojim načinom.
Udah, izdah, naježi se, stresi se, zahvali se, zaustavi se.
Živim iznad svojeg mogućeg koje dolazi iz lakoće mog življenja, lakoće prihvaćanja, uvažavanja i cijenjenja sebe.
